Sunday, December 19, 2010

Alber Kosri, Boja prljavstine

Svi znaju sta je istina, ali ta istina ne moze da se unovci. Da li mozes da zamislis one gadove koji kontrolisu informacije kako prodaju istine? U najboljem slucaju, svi bi im se rugali. Iz prostog razloga: istina nema buducnost, dok je laz nosilac velikih nada.

Treba da znas da je cast apstraktan pojam koji je, kao i uvek, izmislila valdajuca klasa kako bi i najsiromasniji siromah medju siromasima mogao da se hvali da ima neko nepostojece dobro koje nikoga nista ne kosta.

Alber Kosri, Boja prljavstine


Markos George Hionos

Friday, December 17, 2010

Alber Kosri, Boja prljavstine

Kairo Market Street by Agnieszka Baldwin


Stojeci na pragu prostorije koja obicno sluzi kao prijemni salon za ozaloscenu porodicu, Karamalah je puseci cigaretu gledao u daljinu, u vrh Mokatam, ciji su ogranci, utonuli u izmaglicu od vrucine, izgledali kao krajnji horizont koji mu se pruzio pred ocima. Jednog dana, mislio je, otici ce da zivi tamo gore, u neku kolibu, kao pustinjak koji posmatra covecanstvo spokojno i saucesnicki. Ali to je bila samo idaelisticka zamisao jer je znao da ne bi mogao da se udalji od ljudi i njihove grdobe. Razmiljao je bez prestanka o kukavicluku naroda i njegovoj potcinjenosti bezocnosti nepravednih vladara. To pristajanje da se udovolji tiranima, koje se cesto granicilo sa slepom odanoscu, izazivalo je u njemu neprestano cudjenje. Bio je sklon da poveruje da je veci deo ljudi upravo tezio ropstvu. Dugo se pitao zahvaljujuci kakvom se to lukavstvu to ogromno delo mistifikacije organizovano od imucnih moglo tako siriti i napredovati na svim kontinentima. Treba reci da je Karamalah pripadao onoj kategoriji pravih aristokrata koji su odbacili kao stare prnje sve vrednosti i dogme koje su tokom vekova utvrdile te odvratne persone kako bi odrzale svoju dominaciju. Pa tako, cinjenica da su ti smrdljivi psi uspevali da odrze svoju moc na planeti nije niucemu mogla da oslabi njegovu radost zivljenja. Naprotiv, njihove glupe i kriminalne akcije su za njega bile neiscrpni izvor zabave. Do te mere da je ponekad priznava da bi zbog licnog zadovoljstva zalio nestanak te bagre jer se plasio dosade koja bi nastala u ljudskom rodu onda kada bi se svet konacno resio te gamadi.

Alber Kosri, Boja prljavstine

Saturday, November 27, 2010

Carobni breg, Tomas Man

 time by martybell

Sta je vreme?-Tajna - nematerijana i svemocna. Uslov sveta pojava; kretanje povezano i pomesano sa postojanjem tela u prostoru i njihovom kretanjem. Ali, zar ne bi bilo vremena da nema kretanja? Ni kretanja da nema vremena? Upitaj se samo? Je li vreme funkcija prostora? Ili obrnuto? Ili su oboje identicni? Dobro se pripitaj! Vreme je aktivno, ono ima glagolsko svojstvo, ono urodi plodom. Kakvim plodom? Promenom! Sada nije tada, ovde nije tamo, jer izmedju jednog i drugog lezi kretanje. Ali posto je kretanje, kojim se meri vreme, kruzno i u sebi zatvoreno, onda takvo kretanje i takvu promenu mozemo gotovo s istim pravom smatrati kao mir i nepokretnost; jer se tada stalno ponavlja u sada,tamo u ovde. Posto, dalje konacno vreme i ogranicen prostorni uz najocajnije naprezanje covek ne moze sebi da predstavi, on je odlucio da vreme i prostor "zamislja kao vecne i beskonacne" , smatrajuci ocevidno da ovo polazi za rukom, ako ne sasvim dobro, ipak nesto bolje. Ali, zar ovo uvodjenje vecnog i beskonacnog , sa gledista logike i racunice, ne znaci unistenje sveg ogranicenog i konacnog, njihovo relativno svodjenje na nulu?  Da li je u vecnom moguce nizanje jednog za drugim, a u beskonacnom postojanje jednog pored drugog? Po nuzdi prihvatimo vecno i beskonacno, kako se s tim slazu pojmovi: udaljenost, pokret, promena, pa i samo postojanje ogranicenih tela u svemiru? To se svakako pripitaj!


Forma je samo cepidlacenje.


...cinio mi se da moral treba traziti ne u vrlini, to jest ne u razumu, disciplini, dobrom vladanju i cestitosti - vec pre na drugoj strani., hocu reci u grehu, u onom sto nas izlaze opasnosti, u onom sto nam skodi, sto nas upropascava, Cini nam se da je mnogo moralnije stradati, pa cak i svesno se upropastiti, negoli cuvati se. Veliki moralisti nisu bili ljudi vrline, vec pustolovi u zlu, porocnici, veliki gresnici, koji nas uce da se hriscanski priklanjamo pred bedom.


 
once upon a time______by_foureyes

Thursday, November 18, 2010

Zak Prever, Pater Nostri


Buttercups_and_Books_by_pinkparis1233


Pater Nostri

Oče naš na nebesi
Ostani gde jesi
A mi ćemo ostati na zemlji
Koja je nekad baš lepa
Sa tajnama Njujorka
Sa tajnama Pariza
Koje nisu ništa gore od tajni Svetog Trojstva
Sa onim malim kanalom Urk
Sa velikim Kineskim zidom
Sa rečicom Morle
Sa mentol bombonama
Sa Velikim ili Tihim okeanom
I sa ona dva bazena u Tiljerijama
Sa dobrom i nevaljalom decom
Sa drugih trista čuda
Koja su tu
Tek tako
Razbacana
Svakom nadohvat
Što se i sama nekad čude što su tolika čuda
Pa se prosto kriju
K'o gola lepotica što ne sme da se pokaže
Sa nepreglednim legijama
Nedaća sveta
Sa legionarima
Sa mučiteljima
Sa šefovima ovoga sveta
Sa šefovima i njihovim blefovima
Sa godišnjim dobima
Sa godinama
Sa divnim devojkama i matorim budalama
Sa sirotinjom koja je hrana topovima. 

Zak Prever

Sinoc u nekoj seriji koju sam gledala  je pomenuta ova pesma i danas sam je pronasla kod moje koleginice i imenjakinje Sanje na njenom blogu Odlomci i citati pa je prenosim odatle.

Wednesday, November 3, 2010

Tomas Man, Carobni breg


 By Richard Ramirez


Telo, ljubav, smrt- to troje cini samo jedno. Jer telo je bolest i pozuda, a ono nam donosi smrt, da, oboje je puteno, i ljubav i smrt, i u tome je njihov uzas i njihova magija! Ali smrt, razumes, ona jednim delom ima vrlo rdjav glas, ona je nesto bestidno, zbog cega se crveni od srama; a sa druge strane to je sila vrlo svecana i vrlo velicanstvena- mnogo uzvisenija nego veseli zivot koji pravi pare i nabija mesinu- mnogo dostojnija postovanja nego napredak koji neprestano blebece- zato sto je smrt istorija i plemenitost i poboznost, i ono vecno i sveto sto cini da skinemo sesir i da hodamo na vrhovima prstiju...A isti tako, i telo i ljubav prema telu su nesto nepristojno i neprijatno, i telo pocrveni i pobledi na povrsini svojoj usled straha i stida od sebe samog. Ali ona je isto tako velika slava dostojna obozavanja, cudesna slika organskog zivota, sveto cudo obicaja i lepote, a ljubav prema njemu, prema ljudskom telu to je isto tako krajnje covecansko interesovanje...


Tomas Man, Carobni breg

Friday, October 22, 2010

Tomas Man, Carobni breg


                                                                        Les grues by Baspunk


Analiza je dobra kao orudje prosvecenosti i civilizacije, dobra, ukoliko rusi glupa ubedjenja, odstranjuje prirodne predrasude i podriva autoritet, dobra, drugim recima, kad oslobadja, profinjuje, cini covecnijim i od robova stvara ljude zrele za slobodu. Ona je rdjava, vrlo rdjava, ukoliko staje na put delu, nanosi stetu zivotu u samom njegovom korenu, nemocna da mu da oblicje. Analiza moze da bude vrlo neukusna stvar, neukusna kao smrt, sa kojom ima veze uostalom - srodna je grobu i njegovoj odvratoj anatomiji.....


Tomas Man, Carobni breg

Friday, October 8, 2010

Justejn Gorder, Misterija pasijansa i Baraka (film)

To sto su ljudi toliko obuzeti "natprirodnim"  pojavama, prouzrokovano je  jednim cudnim slepilo. Oni ne najmisteriozniju stvar od svih - naime to da postoji svet. Njih vise zanimaju Marsovci i leteci tanjiri nego celo to zagonetno delo postojanja koje se prostire pod nasim nogama. Ja ne verujem da je svet neka slucajnost, Hanse Tomase.




Razmisljao sam o tome da mi zivimo u jednoj cudesnoj bajci. Pa ipak vecina smatra da je svet "normalan". Zauzvrat su stalno u lovu na nesto nenormalno - kao sto su andjeli ili Marsovci. I to cine samo zato sto ne vide da je svet zagonetka. Ja licno osecao sam se sasvim drugacije. Meni je svet izgledao kao neki cudesan san. Ja sam upravo tragao za nekim razumnim objasnjenjem kako je sve to povezano.



Justejn Gorder, Misterija pasijansa
Baraka (1992), directed by Ron Fricke

Thursday, September 30, 2010

Justejn Gorder, Misterija pasijansa

Papir na kome pisem je kao splav za spasavanje, nepoznati sine. Splav za spasavanje mogu da nose vetrovii struje pre nego sto zaplovi ka nekoj luci u daljini.

Dzoker je mala luda koja je drugacija od svih drugih. On nije ni tref ni karo, ni herc ni pik. On nije ni osmica ni devetka, ni kralj ni zandar. On je taj koji je van svega cega su drugi deo. On je smesten u istu kutiju kao i druge karte, ali im ne pripada. I zato se moze i ukloniti, a da nikome ne manjka.

 Zar nisi razmisljao da mozda sebi nadjes neku novu zenu umesto da potrosis pola svog zivota da opet nadjes onu koja nije nasla sebe?
Prvo se ostro nasmejao, ali je onda rekao:
Mogu se sloziti da je to pomalo misteriozno. Na ovoj planeti zivi pet milijardi ljudi. I onda covek zavoli neko odredjeno bice i ne zeli da ga zameni nijednim drugim.

Justejn Gorder, Misterija pasijansa

Thursday, September 23, 2010

Marina Ivanovna Cvetaeva, iz ciklusa Nesanica

Nocas sam sama sred noćne jave -
Bez sna i bez doma - duše sive! -
Noćas imam sve ključeve i brave
Od kapija ove prestonice divne!
Nesanica me izbaci na put studeni -
O kako si mi divan, tamni moj Kremlju! -
Noćas ja, evo, ljubim u grudi
Ovu okruglu, ratničku zemlju!
Podiže se ne kosa, već krzno meko
Teški vetrovi u dušu se svale
Noćas žalim sve ljude planetom
Bilo da ih vole, bilo da ih žale

1 avgust 1916

book of oblivion by nairafee
Ja ću te oteti, od svih zemalja, o svih nebesa
Zato što mi je šuma - kolevka, a grob - grm potkresan
Zato što po zemlji na jednoj nozi šećem
Zato što o tebi pevam - kako niko neće
Ja ću te oteti od svih vremena i noći svih
Od svih zlatnih zastava, od mećeva svih
Ključeve ću baciti, pse oterati sa trema
Zato što sam u noći vernija od psa verna
Ja ću te oteti od svih žena - što da uvijam? -
Nećeš biti ničiji muž, ni ja žena ničija
I u poslednjem trenu, uzeću te - ne pričaj! -
Od onog s kojim Jakov u noći skita
Al dok ti ruke ne skrste na grudima -
O prokletstva! - u tebi još tvoje krvi ima:
Dva tvoja krila u etru traže lek
Tebi je svet - kolevka, a grob - svet

15 avgust 1916
Marina Ivanovna Cvetaeva, iz ciklusa Nesanica

Wednesday, September 15, 2010

Justejn Gorder, Misterija pasijansa

                                                      In-My-Darkest-Hour bz Nairafee

-1349- rece on prvo.
-Crna smrt- rekoh. Ja sam prilicno dobro znao istoriju, ali nisam mogao da pogodim kakve veze ima crna smrt sa slucajnoscu.
-Ok- rece on i onda krenu kao parni valjak. Ti sigurno znas da je polovina Norveske krepala tokom te velike epidemije kuge. Ali ima tu nesto sto ti ja nikada nisam ispricao.
Kad bi poceo na taj nacin, znao sam da skedi jedno dugo predavanje.
- Da li ti je jasno da si ti u to vreme imao mnogo hiljada predaka? - nastavi on.
Ja odmahnuh glavom sa nerazumevanjem. Kako je tako nesto moguce?
- Svako ima dvoje roditelja, cetvoro baba i deda, osmoro prababa i pradeda, sesnaestoro cukunbaba i cukundeda - i tako dalje. Ako racunas sve u nazad do 1349. godine, onda ih ima prilicno mnogo.
Ja klimnuh glavom.
- Onda je dosla epidemija kuge. Smrt je isla od imanja do imanja, a najgore su prosla deca. U nekim porodicama su umrla sva deca, u drugima je prezivelo jedno ili dvoje. Ti sam si, Hanse Tomase, imao mnogo stotina predaka koji su u to vreme bili deca. Ali nijedno od njih nije umrlo.
- Kako mozes biti tako siguran u to? - upitah ga zapanjeno.
On povuce dim iz cigarete i rece:
- Zato sto ti sedis tu i posmatras Jadransko more.
On je opet imao iznenadjujucu poentu zbog koje nisam sasvim znao kako da reagujem. Ali bilo mi je jasno da je upravu, jer da je samo jedan od mojih predaka umro kao dete, ne bi mogao da mi bude predak.
- Sansa da nijedan od tvojih predaka ne umre tokom odrastanja bila je jedan prema mnogo milijardi- nastavi on i pocev od tog trenutka reci su mu navirale na usta poput vodoskoka.-Jer shvatas, nije samo rec o Crnoj smrti . Naime, svi tvoji preci su odrasli i dobili decu, cak i u najgorim prirodnim katastrofama, cak i u vremenima kada je smrtnost bila ogromana. Mnogi su se, prirodno, razboljevali, ali su preziveli. Tako posmatrano, ti si Hanse Tomase, stotine puta bio za dlacicu udaljen od smrti. Tvoj zivot na ovoj planeti su ugrozavali insekti i divlje zivotinje, meteori i udari munja, bolest i rat, poplave i pozari, trovanja i pokusaji ubistva. Samo si u bitci Stiklestadu bio ranjen stotinama puta. Jer mora da je tvojih predaka bilo na obe strane, da, ti si tada, u stvari, ratovao sam protiv sebe i svojih mogucnosti da budes rodjen hiljadu godina kasnije. I ti zans da je to bilo tako i tokom poslednjeg svetskog rata. Da su tvog dedu tokom okupacije ubili dobri Norvezani, tada ne bi bili rodjeni ni ja ni ti. Poenta je da se to dogodilo milijardu puta unazad tokom istorije. Svaki put kad su strele padale kao kisa kroz vazduh, tvoje sanse da budes rodjen smanjivale su se na najmanju meru. Ali ti, Hanse Tomase, sad sedis ovde pod svodom nebeskim i razgovaras samnom! Shvatas li to?
- Cini mi se da shvatam- rekoh; u svakom slucaju shvatio sam koliko je bilo vazno to sto je na bakinom biciklu pukla guma dok je bila na Frolandu.
- Ja govorim o jednom jedinstvenom dugom lancu slucajnosti- nastavi cale- Taj lanac se fakticki proteze unazad sve do prve zive celije koja se podelila u dve i time oznacila pocetak svega onog sto i danas raste i nice na ovoj planeti. Sansa da se ne prrekine moj lanac u nekom trenutku tokom dve-tri milijarde godina toliko je mala da je gotovo nezamisliva. Ali  ja sam ipak uspeo. Prokleto sam uspeo. Zauszvrat shvatam koliko sam imao fantasticno mnogo srece jer mi je dato da dozivim tu planetu jedno sa tobom. Ja shvatam koliko srece ima svako i najmanje stvorenjce na ovoj planeti.
- A sta sa onima koji koji nisu imali srece? - upitah ga.
- Oni ne postoje! - zaurla on- Oni ni9kad nisu rodjeni. Zivot je jedna ogromna lutrija u kojoj su vidljive samo srecke koje donose dobitak.

Justejn Gorder, Misterija pasijansa

Wednesday, September 8, 2010

Vilijam Takeri, Knjiga o snobovima

                                                                     5608_by_LILY_m


Jedina od svih prica iz " Dvorske hronike" koja mi se svidela bila je ona o spanskom kralju, koji je gotova sav izgoreo zato sto nije bilo dovoljno vremena da ministar predsednik naredi ministru dvora  da zatrazi od velikog nosioca zlatene palice palice da naredi pazu iz pratnje da zamoli sefa posluge da izda naredjenje pocasnoj sobarici da donese kofu vode za gasenje njegovog velicanstva.


Niko od nas ne bi smeo biti uveren da nije snob.Bas ta sigurnost pomalo mirise na nadmenost, a biti nadmen znaci biti snob.  Priroda je u sve drustvene slojeve, pocev od ulizice pa sve do tirana, rasporedila veoma cuda i raznolik rod snobova. Ali zar nema dobrih priroda, neznih srdaca, ni skromnih, prostih i istinoljubivih srdaca?


Vidim na primer starog Fonija kako se staklastih, bez izraznih ociju i sa vecito istim udvorickim osmehom sunjapo klupskom prostorijama; on se ulaguje svakome koga sretne, rukuje se s` vama, srdacno vas pozdravlja i pokazuje najdublje interesovanje za vase zdravlje . Vi znate da on nije iskren i da je nitkov , a i on zna da vi znate. Ali on vam se izmigolji i ode dalje ostavljajuci svugde za sobom trag svog laskanja. Ko ce prodreti u tajnu tog coveka? Sta od ovozemaljskog blaga moze dobiti od vas ili od mene? Ne znate sta se zbiva pod tom iskezenom mirnom maskom. Osecate samo nejasnu nagonsku odvratnost koja vas opominje da se pred vama nalazi nitkov ali Fonijeva  dusa ipak i dalje ostaje tajna za vas.

                                                                    snobbed_by_peachjuice
Vilijam Takeri, Knjiga o snobovima

Wednesday, August 18, 2010

Alesandro Bariko, Pijanista

Uvek me je pogadjala ta stvar sa slikama. Vise tako godinama, a onda bez povoda, kazem bas bez ikakvog  povoda, tras dole, padnu. Vise tako okacene o ekser, niko im nista ne uradi, a one, u jednom momentu, tras, padnu, kao kamenje. U potpunoj tisini, dok je unaokolo sve nepomicno, ni muva da proleti, a one - tras. Bez ikakvog razloga. Zasto bas u tom trenutku? Ne zna se. Tras. Sta se dogodi ekseru pa odluci da ne moze vise? Mozda i on, jadnicak, ima dusu? Donosi li odluke? Raspravljao je o tome nadugo sa slikom, nisu bili bas sigurni sta da urade, razgovarali su o tome svake veceri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minut, trenutak, i ... tras. Ili su to mozda znali od samog pocetka, njih dvoje, vec su sve isplanirali...vidi, ja cu sve da pustim za sedam godina...sto se mene tice u redu je, okay...onda dogovoreno za 13. maj, okay, oko sest, neka bude petnaest do sest, u redu, `ajd onda laku noc...noc. Sedam godina kasnije, trinaestog maja, u petnaest do sest: tras. Ne kapiram. To je jedne od onih stvari o kojima i bolje da ne razmisljas, ako neces da poludis. Kada padne slika. Kada se jednog jutra probudis, i vise je ne vidis. Kada otvoris novine i procitas da je izbio rat. Kada ugledas voz i pomislis- treba da odem odavde. Kada se pogledas u ogledalo i shvatis da si ostario. Kada usred okeana Hiljadu devetstoti podigne pogled i kaze mi: " Za tri dana, u Njujorku, silazim sa broda."
O`ladio sam se.
Tras .

Alesandro Bariko, Pijanista


                                                                            by KM

Tras, nema je. Ne razumem.Jos uvek.

Wednesday, August 11, 2010

Franc Kafka, Izlet u planinu

"Ne znam", uzviknuh potmulo, "zaista ne znam. Ako niko ne dođe, e pa lepo, onda niko neće doći. Nisam nikom naneo zla, niko nije ni meni, ali niko ne želi da mi pomogne. Baš niko. Pa ipak nije sasvim tako. Jedino što mi niko ne pomaže - inače bi 'baš niko' bilo lepo. Veoma bih rado - što da ne? - krenuo na izlet u društvu koje bi činio sve sam niko. Naravno, u planinu, kuda inače? Kako se ta gomila sve samog nikog tiska, te mnogobrojne noge, razdvojene sićušnim koracima! Razume se da su svi u fraku. Idemo mi tako baš žestoko, vetar fijuče kroz rupe što ih ostavljamo mi i naši udovi. Vratovi se oslobađaju u planini! Pravo čudo što ne pevamo."

Franc Kafka, Izlet u planinu



 Kafka am Strand_by_Zaix

Thursday, August 5, 2010

Alesandro Bariko, Pijanista



Svirali smo tri-cetiri puta dnevno. Prvo za bogatase iz lukzune klase, zatim za one iz druge klase, a s vremena na vreme smo odlazili kod onih jadnih emigranata i svirali za njih, bez uniforme, onako kako nam dodje, katkad bi i oni zasvirali, sa nama, svirali smo da ljudi ne osete kako prolazi vreme, da zaborave gde su i ko su. Svirali smo da ih nateramo da igraju, jer kad igras ne mozes da umres i osecas se kao da si Bog. Svirali smo ragtime, jer to je muzika uz koju igra Bog, kad ga niko ne vidi. Na koju bi igrao Bog, samo da je crn.


Kada ti neko sa apsolutnom preciznoscu prica kakav je miris Bertham Streetu, leti, tek styo prestane da pada kisa, ne mozes da pomislis da je lud samo zbog jednog tako glupog razloga- sto on, u Bertham Steeru, nikada nije bio. U necijim ocima, u necijim recima, on je taj vazduh stvarno udisao. Na svoj nacin: ali stvarno.Svet mozda nikada i nije video. Ali dvadeset i sedam godina svet je prolazio ovim brodom: dvadeset i sedam godina on ga je tu, na tom brodu, kriomeice posmatrao. I krao mu dusu.


                                                         Back to Life by FrancesHolly

Ja sam rodjen na ovom brodu. Ovde je svet prolazio, svaki put po dve hiljade ljudi. I tu je bilo zelja, ali ne vise od onoliko koliko staje izmedju pramca i krme. Svirao sam za svoju srecu na klavijaturi koja nije bila beskrajna.
Ja sam tako naucio. Zemlja je isuvise veliki brod za mene. Predugo putovanje. Isuvise lepa zena. Prejak parfem. Muzika koju ne umem da sviram. Oprostite mi. Ali ja se necu iskrcati. Dozvolite mi da se vratim nazad.
Molim vas/

Alesandro Bariko, Pijanista

Wednesday, July 28, 2010

Dz. R. R. Tolkin, Luthien and Beren

Luthien___The_watcher_by_eaneli.

Pesma Rastanka u pohvalu Lutijeni i svetlosti nebesa – Beren

Nebo na severu zbogom, zbogom zemljo mila,
blaženi ste navek, jer je ovde spila
i korakom gipkim svoga vita tela
trčala je ispod Sunca i Meseca
Lutijena Tinuvijela,
lepša no što mogu reći smrtna deca.
I kad celi svet u propast bude bačen,
rastočen, razvrgnut i unatrag vraćen,
poništen, gurnut u ambis stari –
zalud neće biti, i ništa ne mari
što nestaće suton, zora, voda, stena –
jer jednom na svetu življaše Lutijena.

Song of Beren and Lúthien

The leaves were long, the grass was green,
The hemlock-umbels tall and fair,
And in the glade a light was seen
Of stars in shadow shimmering.
Tinúviel was dancing there
To music of a pipe unseen,
And light of stars was in her hair,
And in her raiment glimmering.

There Beren came from mountains cold,
And lost he wandered under leaves,
And where the Elven-river rolled
He walked alone and sorrowing.
He peered between the hemlock-leaves
And saw in wonder flowers of gold
Upon her mantle and her sleeves,
And her hair like shadow following.

Enchantment healed his weary feet
That over hills were doomed to roam;
And forth he hastened, strong and fleet,
And grasped at moonbeams glistening.
Through woven woods in Elvenhome
She lightly fled on dancing feet,
And left him lonely still to roam
In the silent forest listening.

He heard there oft the flying sound
Of feet as light as linden-leaves,
Or music welling underground,
In hidden hollows quavering.
Now withered lay the hemlock-sheaves,
And one by one with sighing sound
Whispering fell the beachen leaves
In the wintry woodland wavering.

He sought her ever, wandering far
Where leaves of years were thickly strewn,
By light of moon and ray of star
In frosty heavens shivering.
Her mantle glinted in the moon,
As on a hill-top high and far
She danced, and at her feet was strewn
A mist of silver quivering.

When winter passed, she came again,
And her song released the sudden spring,
Like rising lark, and falling rain,
And melting water bubbling.
He saw the elven-flowers spring
About her feet, and healed again
He longed by her to dance and sing
Upon the grass untroubling.

Again she fled, but swift he came.
Tinúviel! Tinúviel!
He called her by her elvish name;
And there she halted listening.
One moment stood she, and a spell
His voice laid on her: Beren came,
And doom fell on Tinúviel
That in his arms lay glistening.

As Beren looked into her eyes
Within the shadows of her hair,
The trembling starlight of the skies
He saw there mirrored shimmering.
Tinúviel the elven-fair,
Immortal maiden elven-wise,
About him cast her shadowy hair
And arms like silver glimmering.

Long was the way that fate them bore,
O'er stony mountains cold and grey,
Through halls of ireon and darkling door,
And woods of nightshade morrowless.
The Sundering Seas between them lay,
And yet at last they met once more,
And long ago they passed away
In the forest singing sorrowless.
Luthien_and_Beren_by_TolmanCotton


Dzon Ronald Ruel Tolkin

Friday, July 23, 2010

Ernesto Sabato, Otpor

Ni ljubav, ni istinski susreti, pa cak ni duboka razmimoilazenja, nisu plod slucajnosti, vec su nam na tajanstven nacin predodredjeni. Koliko sam se samo puta u zivotu zacudio sto u tolikom mnostvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan nacin, vuku konce nase sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne te iste knjige! Nikada nisam saznao da li ih prepoznajemo zato sto smo vec tragali za njima, ili smo tragali za njima zato sto su vec bili nadomak nase sudbine.

                                          Melody_of_Decadence_by_immanuel
Ja, medjutim, ne verujem u sudbinu kao fatum, kao sto je to u grckoj tradiciji, ili kao sto veli nas tango:" Od sudbine niko ne pobeze." Jer da je tako, zasto bih vam ovo pisao? Mislim da nam je sloboda namenjena da bismo ispunili odredjenu misiju u zivotu; a bez slobode nista nema svrhe. Stavise, mislim da je sloboda, koja nam je nadohvat ruke, veca od one koju se usudjuemo da okusimo. Dovoljno je citati istoriju, tu veliku uciteljicu, da bi se videlo koliko je puteva covek uspeo da prokrci svojim rukama, u kojoj meri je ljudsko stvorenje menjalo tok stvari. Svojim pregalstvom, ljubavlju, fantizmom.

Ernesto Sabato, Otpor

Friday, July 16, 2010

Ernesto Sabato, Otpor

                                                              TV-madness  by =hanuriki




Televizija nas stavlja na Tantalove muke, cini nas zavisnim. Mislim da dejstvo televizije, nesto izmedju magicnog i zlokobnog, dolazi od prekomerne kolicine svetlosti koja nas privlaci svojom snagom. Ne mogu da se ne setim da ona tako deluje na insekte, pa cak i na krupnije zivotinje. A tada, ne samo da nam tesko polazi za rukom da se od nje otrgnemo, nego gubimo i sposobnost da gledamo i vidimo svakodnevne stvari. Neku ulicu sa ogromnim stablom tipa (vrsta drveta), bezazlene oci neke starice, oblake u smiraj dana. Cvetanje aromaticne mire usred zime ne privlaci paznju onih koji u Buenos Ajresu ne umeju da uzivaju u cvetovima hakaranda. Cesto sam bivao iznenadjen cinjenicom da se ljudi ponekad vise dive prirodnim lepotama na filmu nego u stvarnom zivotu.

Preko je potrebno da prepoznamo trenutke susreta, koji nam nece dozvoliti da budemo omasovljena gomila ljudi koji sede sami i zure u televizor. Paradoksalno je sto nam se cini da smo posredstvom ekrana povezani sa svetom, dok nam to, u stvari, oduzima mogucnost ljudskog suzivota i, sto je jednako opasno kao i ovo, cini nas bezvoljnim. U brojnim intervijuima sam, modifikujuci Marsove reci, ironicno kaza da je " televizija opijum za narod". Ja to stvarno mislim, jer covek sedi ispred ekrana kao obamro, i mada ne nalazi nista od onoga sto trazi ipak ostaje tu, nesposoban da ustane i ucini nesto valjano. Televizija nam oduzima volju da se posvetimo nekom zanatu, da procitramo knjigu, da popravimo neto u kuci dok slusamo muziku ili ispijamo caj. Ili da odemo u kafanu sa nekim drugom, ili popricamo sa ukucanima. Gledanje televizije postaje prava dosada, prava gnjavaza, na koju se navikavamo kao "u nedostatku neceg boljeg". Monotono sedenje pred televizorom anestezira cula, umrtvljuje um, skodi dusi.


Ernesto Sabato, Otpor


                                                             TV-hands  by =hanuriki

Saturday, July 10, 2010

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

Prica koju cu ispricati ipak nije samo prica o zemaljskom suparnistvu, vec i o zloj kobi, a ovaj izraz upotrebljavam da bih mogao da docaram smisao neukrotive snage koju pokrece inteligencija spremna ne samo da izazove niz neizbeznih dogadjaja, vec i da srusi svako humano nacelo sve dok u nas ne udahne cin krajnjeg nasilja, nedoumicu, a na posledku i izvesnost da smo mi sami, zajedno sa Bogom koji nama upravlja- jedino postojece zlo.

                                                               Ghost_Train_by_intao


Mora pocinje ovako:mora odsanjana pri punoj svesti, aki ipak, bas kao i san, smestena daleko, van naseg domasaja da bismo je mogli prekinuti, ili bar samo promeniti. Za jedan dan odnese nam ono malo dostojanstva sto nam je preostalo, lisise nas svakog ljudskog obelezja. Iako smo govorili istim jezikom i izrazavali jednake misli, rodjeni iz izstih osecanja i istih potreba, ova slicnost nije postojala, buduci da su nas ti drugi sveli na zivotinjsku vrstu za merenje i klanje.
(ovde je rec o Drugom svetskom ratu)

...u nasem umu postoji neka vrsta granic; u zivotu (mislim na svakodnevni zivot) uvek nam nedostaje potreban podsticaj da bismo je dostigli, ali kada je predjemo sve postaje moguce.

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

Wednesday, July 7, 2010

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

...kad osetimo pravu strast prema necemu, shvatimo zgranuti, koliko je malo poznat medju drugim ljudima taj univerzum koji se nama cini jedinim.

...bio sam na pocetku, nalazio sam se na najlepsem delu puta, onom kada nesto zapocinjemo: na putu cistog sna. Tada nisam znao koju cenu umetnost mora da plati zivotu, koji pohlepni danak ideal treba da poda materiji...

" Uobrazilja ponekad moze da dovede do ozdravljenja, a postoje uobrazilje koje mogu da ubiju. Nemojmo ih potcenjivati! Reakcija na gresku uvek izbija iz nas samih; tada sredestva vise nisu vazna, vec ishod."
" Vi ste me, dakle, lagali?"
" Istina je da licna odgovornost predstavlja nepobitnu realnost."

                                              _beyond dreams and memories. by =Bloddroppe

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

Monday, June 28, 2010

Leonard Cohen




Šta ja radim ovde

Ne znam da li je svet lagao
Ja sam lagao
Ne znam da li se svet urotio protiv ljubavi
Ja sam se urotio protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije uteha
Ja sam mučio
Čak i bez oblaka nuklearne eksplozije
Ja bih i dalje mrzeo

Slušaj
Činio bih iste stvari
Čak i kada ne bi bilo smrti
Ne bih se držao kao pijanica
pod hladnim šljiskama činjenica
Ja odbijam sveopšti alibi

Kao prazna telefonska govornica kraj koje se
noću prođe
i koja se zapamti
kao ogledala u predvorju bioskopske dvorane
u kojima se ogleda samo pri izlasku
kao nimfomanka koja vezuje hiljade
u čudnovato bratstvo
Ja čekam
svakog od vas ponaosob da se ispovedite.


Za Merien

Tako je jednostavno
buditi se kraj tvojih ušiju
i brojati bisere
sa moje obe ruke

To me vraća školskim tablama
i trčanju sa Džejn
na trke pasa

To čini tako lakim
da se vlada ovom zemljom
Već sam smislio i zakone
Radiću naporno preko celog dana
U Parlamentu

Zato hajmo u krevet
odmah posle večere
Hajde da spavamo i da se budimo
cele noći


Friday, June 18, 2010

Salman Rusdi, Klovn Salimar

Osecao je da ce puci zbog svoje potrebe, svoje gresne nezadovoljene potrebe, ali nije pukao. Drzao je u sebi i nikome nije rekao svoju tajnu. To je bila njegova tajna, koju je pripisivao svemu sto je potisnuto: njegova cula su se menjala. U sistemu je postojala neka greska. Njegova cula su slabila njegovu odlucnost. Ako svoje sposobnosti previse usmeris ka utvrdjivanju linije fronta, ostavljas prostor za napad na drugom frontu.Njegove zelje su bile zauzdane i zato su njegova cula pravila smiccalice. Tesko je mogao da pronadje reci kako bi opisao te obmane, te nejasnoce. Sada je video znakove. Cuo je boje. Probao osecanja.U razgovoru je morao sebe da kontrolise da ne upita, " Kakva je to crvena buka?" ili da ne bi kritikovao pevanje maskirnog kamiona.

                                                                The vale of Kasmir by Carl Purcell



Moglo bi se reci da je njegovo stanje bilo pod kontrolom. Za problem pamcenja, preteranog secanja, to se ne bi moglo reci. Rastuca gomila ga je svakog dana sve vise pritiskala, pa je bilo sve teze i teze spavati. Nije mogao da zaboravi bubasvabu koja je izasla iz odvoda za tus pre sest meseci, ili ruzan san, ili bilo koju od hiljade partija karata koje je odigrao u svom vojnickom zivotu. Vreme proslosti se gomilalo u njemu, imena i lica su se gurala trazeci prostor, a breme ne zaboravljenih reci i dela ostavljalo ga je ociju razrogacenih od straha. Vreme bi trebalo da leci sve rane, zar ne, ali je ostrica osude njegovog pokojnog oca odbija da otupi sa mesecima koji su prolazili......
...A pamcenje nije ludilo, zar ne, cak ni kada se zapamcena proslost toliko nagomilala unutar vas da se plasite da ce dosijei vase jucerasnjice postati vidljivi u beonjacama vasih ociju. Pamcenje je dar.

Salman Rusdi, Klovn Salimar

Monday, June 14, 2010

Daglas Adams,Autostoperski vodic kroz Galaksiju

                                                    The_Hitchhiker__s_Guide_by_riddle882
Daleko u neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti zapadnog spiralnog kraka Galaksije nalazi se maleno, neugledno, žuto sunce. Na orbiti oko njega, na rastojanju od približno devedeset sedam miliona milja, nalazi se beznačajna plavozelena planeta čiji su stanovnici, koji su nastali od majmuna, toliko primitivni da još smatraju digitalne ručne časovnike strašno zgodnom idejom. Ta planeta ima - ili, da budemo precizni, imala je - jedan problem, koji se može ovako opisati: većina njenih stanovnika bila je uglavnom nesrećna. Kao rešenje ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s kretanjem nekakvih malenih, zelenih komada hartije, a to je zaista čudno, jer ti mali, zeleni komadi hartije nisu i sami bili nesrećni. Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se osećali bedno, čak i oni s digitalnim časovnicima. Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku grešku još onda kad su sišli sa drveta. A neki su i drveće smatrali lošom zamišlju i rekli su da uopšte nije trebalo ni napustiti okean. A onda, jednog četvrtka, skoro dve hiljade godina pošto su izvesnog tipa prikovali za drvo zbog toga što je rekao da bi bilo sjajno kada bi ljudi, za promenu, počeli da se ponašaju ljubazno prema drugim ljudima, jedna devojka koja je za svoj groš sedela u nekom kafiću u Rikmansvortu, iznenada je shvatila u čemu su sve vreme grešili i najzad dokučila način na koji bi se svet mogao pretvoriti u dobro i srećno mesto. Ovoga puta sve je bilo u redu, stvar je bila sigurna i niko nije morao nikog da prikucava za drvo. Ali, na žalost, pre nego što je stigla da to nekome javi telefonom, došlo je do užasne, glupe katastrofe i ideja je zauvek izgubljena.


                                                            Towelday-Innsbruck
....Artur Dent je izasao iz kabine u potrazi za soljicom caja. To nije bila kojoj se prepustio sa mnogo opimizma, jer mu je bilo poznato da je jedini izvor toplih napitaka na brodu jedan neproduhovljeni komad opreme koji je proizvela Sirijuska kibernetska korporacija. Naziovao se nutri-matski sintetizator pica i ovo mu nije bio prvi susret sa njim.
Ta masina tvrdila je da proizvodi najsiri moguci izbor pica prilagodjen ukusu i metabolizmu onoga ko zeli da je upotrebi. Ali kada bi je Artur isprobao, bez izuzetka bi mu isporucivala plasticnu casu ispunjenu tecnoscu koja se gotovo u potpunosti, mada ne i sasvim, razlikovala od caja.
Pokusao je da se ubedjuje sa masinom.
Caja, rekao je.
Uzmi i uzivaj, odvratila je masina i urucila mu jos jednu casu tecnosti sumljivog izgleda.
Bacio ju je.
Uzmi i uzivaj, ponovila je masina i stvorila novu.
Uzmi i uzivaj prestavlja moto izuzetno uspesnog "Ogranka za prituzbe" Sirijuske kibernetske korporacije. On trenutno prekriva glavne kopnene mase na tri planete srednje velicine i jedini u citavoj korporaciji poslednjih nekoliko godina neprekidno posluje sa dobitkom.
Moto je ispisan- tanije, bio je ispisan- tri milje visokim, blestavo osvetljenim slovima u blizini aerodroma " Ogranka za prituzbe" na Edraksu. Na nesrecu, njegova tezina bila je tolika da je, ubrzo posto je 
postavljen zemlja pod njim popustila i slova su za gotovo polovinu svoje visine propala kroz urede mnogih mladih sluzbenika Ogranka- sada pokojnih.
Gornja polovina natpisa, jos uvek viri iz tla, na lokalnom jeziku sada znaci: "Idi i turi glavu u prase". Takodje, natpis vise nije osvetljen, izuzev tokom posebnih svecanosti.
Artur prosu sestu casu tecnosti.
Slusaj, masino jedna, rece on, tvrdis kako umes da sintetizujes sva moguca pica; zasto mi onda dajes onu stvar koja se uopste ne moze piti?
Pice je hranljivo i izuzetno prijatno, zakikotala se masina. Uzmi i uzivaj.
Ima odvratan ukus!
Ukoliko vam je pice prijalo, produzila je masina, zbog cega ga ne podelite sa svojim prijateljima?
Zto sto zelim da ih zadrzim, rece Artur otrovno. Zbog cega ne poskusas da shvatis sta ti govorim? To pice....
To pice, odgovori masina mazno, stvoreno je prema vasim licnim zahtevima po pitanju hranljivosti i ukusa.
Ah, rece Artur, znaci i ja sam mazohista na djeti, sta li?
Uzmi i uzivaj.
Oh, zavezi.
Da li je to sve sto ste zeleli>
Artur je odlucio da se preda.
Da, rece on.
A onda je shvatio da nema nameru da se preda.
Ne, rekao je. Slusaj, to je stvarno vrlo jednostavno... Zelim samo soljicu caja. I ti ces mi napraviti jednu.Cuti i slusaj.
A onda je seo. Pricao je nutri-matiku o Indiji, pricao mu je o Kini, o Cejlonu. Pricao mu je o sirokim listovima koji se suse na suncu. Pricao mu je o srebrnim cajnicima. Pricao mu je o letnjim popodnevima na travnjaku.
Pricao mu je o sipanju mleka pre caja da se ne bi zgrusalo. Cak mu je ispricao (ukratko) istorijat Kompanije za istocnu Indiju.
Znaci to je posredi, rece nuti-matik kada je zavrsio.
Da, rece Artur. To hocu.
Zelis ukus suvog lisca poparenog verelom vodom?
Ovaj, da. Sa mlekom.
Istricanim iz krave?
Pa, ovaj, na neki nacin, pretpostavljam da...
Za to ce mi biti potrebna pomoc, uzvratio masina kratko. Sve veselo brbotanje nestalo je iz njenog glasa koji je sada zvucao vrlo poslovno.
Ovaj, ucinicu sta mogu, rece Artur.
Vec si ti dosta uradio, saopsti mu nutri-matik.
Pozvao je brodski kompjuter.
Ej, zdravo! rece  brodski kompjuter.
Nutri-matik je objasnio brodski kompjuteru problem sa cajem. Kompjuter je malo oklevao, a zatim je povezao logicka kola sa nutri matikom, pa su zajedno utonuli u mrgodnu tisinu.
Artur je neko vreme cekao i gledao, ali se nista nije desavalo.
Sutnuo je masinu, ali se i dalje nista nije dogadjalo.
Najzad se predao i odsetao do mosta.
U praznoj dubini svemira Zlatno srce mirno je lebdelo. Unaokolo su blistale milijarde svetlosnih tackica Galaksije . Prema njemu je puzao ruzni zuti mehur vogonskog broda.

                                                                      ***


Ima li neko cajnik? Upita Artur kada se nasao na mostu; smesta se zapitao zbog cega Trilijan urla na kompjuter da joj odgovori, dok ga Ford treska pesnicom, a Zaphod sutira, i zbog cega se na ekranu pojavio jedan gadni, zuckasti mehur.
On spusti praznu soljicu koju je nosio sa sobom i pridje im.
U istom trenutku Zaphod skoci ka uglacanoj mermernoj ploci na kojoj su se nalazili kontrolni uredjaji konvencionalnog fotonskog pogona.
Materijalizovali su mu se pod prstima i on odmah prebaci komande na rucno upravljanje. Najpre ih je hurno, pa povukao, nalegao se na njih i konacno opsovao. Fotonski pogon mlitavo uzdrhta, pa ponovo zamre.
Nesto se dogodilo?
Hej, jeste li culi? Promrmlja Zaphod i baci se na rucne komande Pogona Beskonacne Neverovatnoce. Majmun je progovorio!
Pogona Beskonacne Neverovatnoce dvaput slabasno kasljucnu i ugasi se.
Pa ovo je prava istorijska cinjenica, rece Zaphod i sutnu Pogon Neverovatnoce. Majmun koji govori!
Ukoliko ste uznemireni zbog necega.....rece Artur.
Vogoni! Zareza Ford. Napadnuti smo!
Artur jauknu.
Pa sta to radite? Gubimo se odavde!
Ne mozemo. Kompjuter se zaglavio.
Zaglavio?
Kaze da su mu sva kola zauzete.Nigde na brodu nema energije.


                                                       Marvin_n_Emoticon_by_CalacoyoteDaglas Adams,Autostoperski vodic kroz Galaksiju

Wednesday, June 9, 2010

Vinsent Van Gog, Pisma bratu

                                                        Wheat fields near Auvers

Pismo koje je Vinsent Van Gog imao kod sebe 29.jula 1890

Dragi moj brate,

Hvala ti na tvom plemenitom pismu i na novcanici od 50 franaka koja je bila u njemu. Posto je to uredu, sto je glavno, zasto bih bogami insistirao na manje vaznim stvarima, pre nego sto bude prilike da zrelije popricamo o poslovima, a to je verovatno daleko.

Drugi se slikari nagonski klone rasprava o danasnjoj trgovini, mada na to misle.

I zaista, mi mozemo govoriti samo kroz nase slike. A ipak, dragi moj brate, to stoji da sam ti govorio i da jos jednom ponavljam, sa svom ozbiljnoscu koja proistice iz napregnutog upornog razmisljanja kako da se potrudim da postupim sto bolje mogu - ja i to opet ponavljam da cu uvek smatrati da si nesto drugo od obicnog trgovca Koroom, da si preko mene ucestvovao u samom stvaranju slika, koje cak i u slomu zadrzavaju svoj mir.

Jer sa nama tako stoje stvari, i to je sve ili barem glavno sto mogu da ti kazem u trenutku relativne krize. U trenutku kada su stvari jako zategnute izmedju trgovaca slikama mrtvih i zivih umetnika.

E pa sto se tice mog rada, ja zbog njega izlazem opasnosti svoj zivot i zbog njega mi je napola pomracen razum - dobro - ali ti ne spadas, koliko ja znam, medju trgovce ljudima, i mozes se, smatram, opredeliti, postupajuci zaista covecno, ali sta ces?

                                                         The Church at Auvers-sur-Oise

Ne mogu da promenim cinjenicu da se moje slike ne prodaju.
Ali ce doci vreme kada ce ljudi shvatiti da su one vrednije od 
boja upotrebljenih na njima.

Vinsent Van Gog

Monday, June 7, 2010

D.H. Lorens, Covek koji je umro

Pokusao sam da ih nateram da zive pa su me naterali da umrem. Uvek je to tako kada je rec o prirodi. Uzimanje ubija napredovanje.

Rec je samo musica koja ujeda u predvecerje. Coveka muce reci kao musice i one ga prate do groba. Ali dalje od groba one nemogu.

D.H. Lorens, Covek koji je umro

                                                         MoonLight_by_lady_amarillis

Wednesday, June 2, 2010

Pablo Neruda, Nocas bih mogao napisati stihove

Nocas bih mogao napisati stihove

 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.«
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.
lako je to poslednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.











Svidjas mi se kada cutis...

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

Pablo Neruda


                                                               Coercion__by_bjorke

Friday, May 28, 2010

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Autor ove knjige morao bi da se priseti da Pjaci Smit otkriva ezotericne i svete razmere piramida tokom 1864. godine. Dozvolite mi da navedem samo cele brojeve, u mojim godinama pamcenje pocinje da otkazuje ljubav...Jedinstveno je to da njihova osnova predstavlja kvadrat cija stranica meri 232 metra.Prvobitna visina bila je 148 metara. Ako to preracunamo u egipatske svete arsine dobijamo osnovu od 366 arsina a to nije nista drgo do broj dana jedne prestupne godine. Za Pjaci Smita visina umnozena sa deset na deveti daje rastojanje Zemlja-Sunce: 148 miliona kilometara.Odlicna aproksimacija za ono doba, buduci da danas izracunavato rastojanje iznosi 149 i po miliona kilometara, a ko kaze da su moderni upravu. Osnova podeljena duzinom jednog kamena daje 365. Obim osnove iznosi 931 metar. Podeljen sa dvostrukom visinom daje 3.14, tak broj. Sjajno zar ne?
....
Pretpostavljam da vas autor drzi da visina piramide Keopsa iznosi koliko kvadratni koren datog broja povrsine svake strane. Prirodno mere su date u stopama, daleko blizim staro-egipatskim i hebrejskim arsinima, a ne metrima, jer metar je jedna krajnja apstraktna mera smisljena u nase vreme. Egipatski arsin u stopama iznosi 1.728. Ukoliko onda ne dobijemo tacnu visinu mozemo tu ponovo da napravimo onaj piramidon, a sto je bila malena piramida postavljena na vrhu one velike kako bi se dobio siljak. Bio je od zlata ili drugog metala koji je sijao na suncu. Sada uzmite visinu piramidona, pomnozite je sa visinom cele piramide, pomnozite sve sa deset na peti i dobijemo duzinu odnosno obim ekvatora. I ne samo to, ukoliko uzmete obim osnove i pomnozite ga sa dvadeset i cetiri na treci podeljeno sa dva, imate srednji poluprecnik zemlje. Sta vise povrsina prekrivena osnovom piramide pomnozena sa 96 sa deset na osmi daje 196 miliona 810 kvadratnih milja sto odgovara povrsini zemlje. Nije li tako?



Umberto Eko, Fukoovo klatno

Photo:Might_As_Well_Be_On_Mars_by_Iulya_Cugir

Wednesday, May 26, 2010

Anatol Frans, Savremena istorija

Ali sta je vreme, ako ne sami pokreti prirode a mogu li ja reci da su oni dugi ili kratki ? Priroda je svirepa i svakidasnja. Ali otkuda dolazi da ja to znam? I kako da izadjem izvan nje, da bih je upoznao i procenio? Mozda bih nasao da je vasiona bolja, kad bih u njoj imao kakvo drugo mesto?

Potomak dugog niza neznanih predaka, medju kojima je neminovno bilo surovih i varvarskih dusa, naslednik bezbrojnih pokoljenja ljudi, antropoida i lukavih divljih zivotinja od kojih svi vodimo poreklo, vanredni profesor Fakulteta knjizevnosti bio je nasledio, sa zivotnim klicama, rusilacke nagone prastarog covecanstva. Ti se nagoni probudise pod potrersom....Ali u tom htenju ne bese ni snage ni trajanja. Sa njegovom krvozednoscu dogodi se ono sto i sa njegova cetiri kurijacka zuba u ustima i sa njegovim noktima na prstima mesojede zivotinje; prvobitna silina im se mnogo smanjila.

Anatol Frans, Savremena istorija

                                                           Ink_Sea_by_ahermin

Sunday, May 23, 2010

Salman Rusdi, Klovn Salimar

Pricljivost je lako obuzimala Maksa Ofulsa, ali to je bila samo jedna od njegovih mnogobrojnih tehnika prikrivanja,  i on nije bio nikada zatvoreniji nego onda kada je izgledao najotvoreniji. Veci deo svog zivota bio je krtica, covek tajni, ciji je posao bio da otkriva misterije drugih stiteci svoje, i kad bi govorio iz zelje ili potrebe, koriscenje paradoksa je dugo vremena bilo njegovo omiljeno prerusavanje.



Ulica u kojoj je zivela, puna zelenila, boemska, lenjo se provlacila kroz svetlo, dokoliceci, ne zureci.  Najveca gradska iluzija je osecaj dovoljnosti, prostora, vremena, mogucnosti.

Salman Rusdi, Klovn Salimar

Monday, May 10, 2010

Dear, dear Brenda, pisma Henrija Milera



                                   Pismo voljenoj                            25.4.78


U pisanju ljubavnih pisama ti si prava kraljica! Nenadmasna.
Mila moja, celog sam dana mislio (izmedju pisama) gde li si. Nadam se da si bila u Neptunovom narucju, a ne u narucju neke filmske zvijezde.
 Vidim te u vodi, stopljenu sa Neptunom, kako pustas njegovim umislim valima da ti ljube svaku pojedini dio tjela. I kako se nasladjujes- oplakivana Vaseljenom, sjajem i glicerinom. Kako bi bilo divno kad bih bar mogao plivati uz tebe, ili cak na tvojim ledjima! Kad si mi rekla da ne mozes nositi onu ljepu japansku bluzu koju ti je Paul poklonio, naprosto sam se zgranuo. Odvise njezna koza! A koliko je ta koza podnjela modrica, ogrebotina, udaraca, slomljenih kostiju i cega sve ne. Ti si utjelovljeni "okimoron". I k tome pravi nebojsa. Vjecno sanjarim o tome kakva bi divota bila naprosto prolezati kraj tebe jednu noc. Nesto kao ostvaren san. Istina je dakle da ne volis. Da si me oduvjek voljela- odvajkada. To je upravo nevjerovatno divno. Najradije bih zagrlio sam sebe. Ponesto si se promjenila otkada se poznajemo. Tvoje prave osobine dolaze vise do izrazaja; sve se bolje upoznajemo, da tako kazem, iako je mozda smjesno tako sta reci. Dobro se drzis. Cini se da si imuna na vecinu zenskih slabosti. Nije da si muskobanjasta. Nisi, nego samo dobro poznajes svoj um, svoje navike i svoje slabe i jake strane. Obicno si izvrsno raspolozena. I obicno si osetljiva na dodir i na tres touchable.
Za vecerom sam pricao o tome kako sam prvi put ugledao kucu svojih predaka u Minderman Weser u Njemackoj. Kako sam kada sam video robnu kucu ocevog oca, rekao sebi: " Kako je uopce mogao otici iz ovog prelepog sela u Ameriku!" (Ali oba su mi se djeda radije odselila iz Njemacke nego da postanu vojni roboti) A njihova unucad ugledala se na njih. Hvala budi Alahu!
Mila moja, uzdam se da mi neces zamjeriti ako ovde prekinem. Zbilja sam ispumpan. Jos cu samo dodati da te svakim danom sve vise i vise volim. Nikada mi nije dosta tebe, njezna moja, elegantna kraljice harema. Citaj i dalje Razocarane. Uz njih ces odrasti, probuditi se i postati jos vise ono sto jesi.

Tvoj voljeni
Henry

Miler je imao oko 87 godina kada je pisao pisma Brendi, sva su zivahna, nabijena energijom, erotikom i recitoscu. 

Dear, dear Brenda, Ljubavna pisma Henrija Milera Brendi Venus                                                                   

Thursday, April 29, 2010

Ketrin Nevil, Magicni krug

Zmija:
Zmija nikada ne umire.
Jednog dana ces me videti kako izlazim iz ove
prelepe koze,
nova zmija sa jos lepsom kozom. To je radjanje.

Eva:
Vec sam to videla. Predivno je.

Zmija:
Ako to mogu, postoji li nesto sto ne mogu? Kazem ti da sam veoma
suptilna.
Kada ti i Adam razgovarate, cujemo kako pitate "Zasto?"
Uvek "Zasto?"
Ugledate nesto i pitate "Zasto?" A ja sanjam stvari
koje nikada nisu bile, i pitam "Zato ne?"

Dzordz Bernard So, Povratak u Metuzalem


(Kada je Promotej ukrao vatru od bogova, u znak odmazde) Zevs je nalozio cuvenom zanatliji Hefestu da napravi dar: da pomesa zamlju i vodu i oblikuje prelepu devojku nalik na besmrtnu boginju...zatim je Zevs nalozio Hermesu da je nauci svim mogucim besramnim trikovima i prevarama... Hermes je ovoj zeni dao ime "Pandora" ona koja daje sve poklone.

Epimetej je zaboravio da ga je brat Prometej upozorio da nikada ne primi dar koji mu bude poslao Zevs sa Olimpa, da ga vrati kako ne bi doneo zlo covecanstvu. Epimetej je primio dar. Tek kasnije kada je to zlo postalo njegovo vlasnistvo, shvatio je sta je ucinio.

Hesiod, Radovi i Dani

Jednog dana svet ce skoncati u vatri,
Neki kazu u ledu.
Ako cu suditi po zelji koju iskusih
Na strani sam onih koji za vatru su.
Ali ako treba da nestanem dvaput,
Mislim da dovoljno mrznju poznajem
Te kazem da je za unistenje i led
Isto tako dobar
I da ce posluziti svrsi.

Robert Frost, Vatra i led



Ketrin Nevil, Magicni krug

Tuesday, April 27, 2010

Jastreb

                                             Your time has come by_ValentinaKallias


Jastreb


Bio jedan jastreb, koji mi je kljuvao noge. Cipele i čarape je već raskidao, i sad je već kljuvao i sama stopala. Neprestano je udarao, zatim bi me nemirno obleteo nekoliko puta, i onda bi nastavio svoj posao. Naiđe neki gospodin, stade neko vreme posmatrati, pa tad zapita zašto trpim jastreba. "Pa bespomoćan sam", rekoh, "došao je i počeo da kljuje, i ja sam, naravno, hteo da ga oteram, čak sam pokušao da ga zadavim, ali takva ptica raspolaže ogromnom snagom, pa mi je već htela nasrnuti na lice, i ja sam onda radije žrtvovao stopala. Sad su već gotovo raskomadana." "Ama zašto dopuštate da vas toliko muči", reče gospodin; "jedan metak, i jastreb je gotov." "Zaista?" upitah; "i hoćete li vi da se pobrinete oko toga?" "Rado", reče gospodin, "moram samo otići do kuće i doneti pušku. Možete li pričekati još pola sata?" "Ne znam", odgovorih, i za trenutak se ukočih od bola, a onda rekoh: "Molim vas, pokušajte, za svaki slučaj." "Dobro", odvrati gospodin, "pohitaću". Jastreb je mirno slušao naš razgovor i okretao pogled čas ka meni čas ka gospodinu. Sad sam video da je sve razumeo: uzleteo je, sav se zavalio da dobije dovoljno zamaha, pa je onda, poput bacača koplja, zario kljun kroz moja usta duboko u mene. Rušeći se na zemlju, s olakšanjem sam osećao kako se on, ne mogući više da se spase, davi u mojoj krvi što je ispunjavala sve bezdane i prelivala se preko svih obala.


Franc Kafka

Monday, April 19, 2010

Rajmond Karver, Jasenovi




Jasenovi

Zamisli mladog coveka, samog, bez ikoga.
Par kisnih kapi na staklu je trenutak
kad pocinje da piskara.
Ziveo je u podrumu gde su mu misevi pravili drustvo.
Voleo sam njegovu srcanost.

Par vrata dalje neko je
pustao Segovijine ploce citav dan.
Nikad ne napusta sobu, i niko ga ne krivi zbog toga.
Tokom noci je mogao cuti 
mladicevu pisacu masinu, i osecao bi sigurnost.

Knjizevnost i muzika.
Svako sanja spanskog konjanika i dvorista.
Svecanu povorku. Ceremoniju, i
sjaj.

Jasenovo drvo. 
Dani kise i poplava.
Lisce konacno utuceno u tlo.
U mom srcu, komad zemlje
osvetljen olujom.



Pesma koju nisam napisao

Evo pesme koju sam zeleo da napisem 
ranije, ali nisam
jer cuh kako se meskoljis.
Mislio sam ponovo na ono jutro u Cirihu.
Kako se probudismo pre suncevog izlaska.
Dezorjentisani za trenutak. Ali izadjosmo
na balkon  koji gleda dole na reku, i stari deo grada.
I jednostavno stajasmo, bez reci.
Nagi. Posmatrajuci radjanje dana.
Tako smo ushiceni i srecni. Kao da smo stavljeni
tamo u taj cas.

Rajmond Karver

S engleskog preveo Ivica Petrovic, Qvorum -
casopis za knjizevnost

Friday, April 16, 2010

Tri citata o uspehu

Uspeh je sposobnost da se ide od poraza do poraza ne gubeci enruzijazam.
                                                                                                                                Ser Vinston Cercil


Dogadja se samo onou sta zaista verujete: verovanje cini da se nesto dogodi.
                                                                                                                                  Frenk Lojd Rajt

Nasa najveca slabost je odustajanje. Siguran nacin da se uspe jeste pokusati jos jednom.
                                                                                                                                  Tomas A. Edison 



                                                       A_strange_modern_dream_Right_by_2jL