Tuesday, October 27, 2009

Sam Shepard, Posmatrajuci uspavanu ljubavnicu


Posmatrajuci uspavanu ljubavnicu

Budim se
Ali samo
Napola

Izgledas kao moje djete
Disi
Bespomocna spavacice
Uplasena svojim snovima
Cijepanjem sna

Disem s tobom
Disi isto tako
Pogledaj kako je to biti ti
Dok spavas

Osjecam se poput detektiva
Koji uhodi
Tvoje uspavano tijelo

Nisam daleko od sna
Tvoj san se mijenja
Usne ti se pomicu

Govore mi
Rijecima koje nikada nisam cuo

Zatim dolazi ceznja
Koju ne razumijem

Jer izgleda kao da je osjecam prema tebi
Ali ti si ovdje
Sroga ne razumijem
Cemu ova ceznja

Grlim te u snu
Moja ruka se pomice zajedno sa tvojim disanjem
S njime se dize i pada

Za trenutak pomisljam na ubijanje
Miran
Ukocen

Ceznja me zbunjuje
Zelim tvoje snove u sebi
Zelim potisnuti tvoje snove
U sebe

Cim se svijetlo probije
I noc se pretvoti u dan
Zelim znati da cu umrijeti prije tebe
Zelim znati da cu umrijeti prije tebe
Vise nismo ljubavnici


Sam Shepard

Sunday, October 25, 2009

Majkl Polan,National geographic



Secam se kada sam prvi put prelistala National geographic-Srbija, neizmerno su mi se svidele fotografije i clanci koje sam samo letimicno pogledala.Jos iste veceri sam kupila taj broj, i procitala ga od prve do poslednje strane.Potrudila sam se da nabavim i sve brojeve koji su izasli pre toga i posle toga. Zarazila sam i Velikog Moljca. Danas sam procitalka clanak koji me odusevio i odmah sam resila da deo istog napisem i ovde...


Mi životinje ne cenimo biljke ni izdaleka dovoljno. Kada kolegu, čoveka, želimo da omalovažimo kao neefikasnog ili suvišnog, nazivamo ga „biljkom“. Za osobu koja je postala krajnje bespomoćna zato što je izgubila većinu osnovnih oruđa za snalaženje u životu, kažemo da „vegetira“. Pa ipak, biljke se, hvala na pitanju, sasvim lepo snalaze u životu, što su činile i milionima godina pre nego što smo im se mi pridružili. Istina, nedostaju im takve sposobnosti kao što su kretanje, upravljanje oruđima i vatrom, čudesa svesti i jezika. Za životinje kakve smo mi, to su oruđa za život koja smatramo „najnaprednijima“, što uopšte nije iznenađujuće, budući da su ona bila zvezde vodilje našeg dosadašnjeg evolutivnog razvoja. Ali, sledeći put kada padnete u iskušenje da ljudsku svest slavite kao vrhunac evolucije, zastanite da razmislite odakle vam ta ideja. Upravo iz ljudske svesti. I nije baš neki objektivan izvor.

Pa, hajde da slavimo i neke druge vrhunce evolucije, one koji bi uživali daleko veći publicitet kada bi, umesto nas, istoriju prirode pisale biljke. (Pretpostavljam da je dvonožac s prezimenom koje asocira na polen najpozvaniji za to.) Jer, dok smo mi usavršavali kretanje, svest i jezik, biljke su vredno radile na razvijanju sasvim drugačijeg paketa trikova, uzimajući u obzir osnovnu životnu činjenicu zajedničku svim biljkama: ukorenjenost. Kako da raširite okolo svoje gene kada ste zaglavljeni na jednom mestu? Postanete jako, jako dobri u stvarima kao što su biohemija, inženjering, dizajn i boje, kao i u veštini manipulisanja „višim“ bićima, životinjama primitivnijim od nas i nama samima. Tu posebno mislim na jednu od najvećih i najraznovrsnijih porodica biljaka cvetnica: 25.000 vrsta orhideja koje su, tokom oko 80 miliona proteklih godina, uspele da nasele šest kontinenata i praktično svako mogućno stanište na planeti, od pustinja zapadne Australije do tropskih šuma Centralne Amerike, od krova šume do podzemlja, od udaljenih vrhova mediteranskih planina do dnevnih soba, kancelarija i restorana širom sveta.

Majkl Polan,National geographic

Friday, October 23, 2009

Borislav Pekic,Besnilo





Njegov concept je polazio od hipoteze da je priroda – multiuniverzum specijalnosti koji nam se prikazuje kao univerzum. Nesto sto sve tekuce funkcije harmonicno povezuje u opstu, bez obzira postoji li ona uopste, ili se sadrzi u samom funkcionisanju. Da li naime svet sa zivotom ima smisla ili smisao iscrpljuje. Svaka stvar, svaki stvor, svaka prirodna pojava, sve do zooloskih vrsta i botanickih fela ima sebi svojstvenu, strogo odredjenu i ogranicenu ulogu. Od svih atributa ogranicenost je primarna, jer najmanje jedna funkcija prirode, NJENA inteligencija, NJEN covek – inteligencija priroda prirodi, a covek je tek poseduje- tezi da polje svog funkcionisanja prosiri na tudje domene ili izmeni sustinu drugih funkcija prirode, kao kada bi robot sto ga je covek prema sebi napravio pregao da coveka preudesi prema sebi . Sve, od sunca do usamljenog zbuna u pustinji, od svemirskog vakuma do teze ili entropije, od virusa do coveka, ima specificnu ulogu u sistemima medjusobnog funkcionisanja, podrazumevajuci da je upravo zbog njega nuzno izumiranje nekih, kreiranje drugih, nestanak dinosaurusa, a pojava legionarskog virusa. U svojim knjigama definisao je vecinu bitnih funkcija solarnog sistema I dokazao njihovu slozenu medjuzavisnost. Ovakva priroda, drzao je, funkcionise besprekorno, ostvarujuci svrhu ma kakva da je, sve dok se uvazava princip specijalnosti, dok se ne narusi delikatna ravnoteza medju njima. Covek je fragment prirode a ne vlastite istorije. Pre njegove pojave priroda se iskazuje kao sistem nenarusene ravnoteze. Pojava coveka “ inteligencija prirode”, stvorenog da je stiti, situacija se menja.Covek se otima zakonu specijalnosti nastojeci da kao vrsta bude univerzalno funkcionalan. Medjutim taj prerogative, priroda prirodi, multiuniji specijalnosti. Time se o njoj izaziva globalan poremecaj. Priroda se opire, uzvraca napad, stiti svoju primordijalnu sustinu. Zato je dao primere u geoloskim, ekoloskim, meteoroloskim, bioloskim katastrofama. Na taj nacin, dakako, priroda nema sanse da sacuva i svoj solarni fragment I svoj humani fragment. Jedno ce propasti. Ili ce covek unistiti solarni sistem ili ce sam biti unisten. Jedina sansa prirode je u njenoj (covekovoj) inteligenciji u tome da inteligencija obavlja funkciju zastite svih ostalih funkcija u prirodi. Covek mora postati tek jedna specijalnost prirode.



Aerodrom je bio tvornica za proizvodnju ljudi, gigantska masina za preradu mesa, u koju su tunelima podzemne zeleznice, pokretnim stepenistima, autobusima I automobilima na sve otvore ubacivali zaprepascujuce kolicine zive ljudske sirovine, da bi se ova, vec istog minuta, vratila na druge otvore izmenjena izgleda, pola rase i kakvoce. Ma pod kojim imenom i izgovorom funkcionisalo sve je ovde sluzilo istom cilju – prefabrikaciji covecanstva. Jedino je ostalo neizvesno cemu sluzi cilj.



Borislav Pekic,Besnilo

Wednesday, October 21, 2009

Elizabet Abot,Istorija celibata



Pre dve hiljade godina jedan obziran i posten stolar otkrio je da je mlada zena sa kojom je bio zarucen trudna. Nisu se njih dvoje suocili sa uobicajenom dilemom preterano zudnih mladih ljubavnika, koji bi u takvoj situaciji morali da pribegnu prevari da verecicim svinjske krvi simuliraju znake probusenog himena na besprekorno cistom lanenom carsavu svoje bracne postelje.Ta trudnoca najavljivala je veliku nevolju, bar za Mariju, buducu majku. Kako da tako nesto objasni Josifu, svom zarucniku, pa cak i samoj sebi? Uzasna istina glasila je da ona i Josif nikad nisu vodili ljubav.

Mnogi muskarci, verovatno vecina, reagovali bi srdito na takvu vrstu ponizenja. Zaruke su bile podjednako obavezujuce kao i brak, tako da i pored Marijine neprilike Josif nije mogao tek tako da je napusti. Mogli su da se razdvoje samo razvodom.

Mora da su Marija i Josif proveli mnogo vremena razgovarajuci. Mora da ga je marija molila, preklinjuci ga da joj veruje da ne zna kako se to dogodilo, da ga nikada nije prevarila sa drugim muskarcem. Josif mora da je tvrdio da niko ne moze sam da napravi bebu i da je tako nesto besmislica. Ipak, njen jad i suze mora da su ga dirnuli. Josif je odlucio da postupi uzviseno, te "namisli je tajno otpustiti", umesto da je izlozi patnji koja bi usledila posle odricanja od nje pred svedokom.

I dalje moren znacajem situacije u kojoj se nasao, Josif je zaspao razmatrajuci razne mogucnosti. Usnio je san i u njemu se andjeo Gospodnji pojavio pred njim i rekao mu " Josife, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za zenu svoju; jer ono sto se u njoj zacelo od Duha je Svetoga". Andjeo mu je cak otkrio i pol i ime deteta: bice to decak, kome je Josif trebalo da nadene ime Isus, sto je oblik imena Josua, a znaci "sa nama Bog". Pre nego sto se povukao iz Josifovog sna, andjeo je dodao da ce Isus " spasti narod svoj od grijrha njihovljevih".

U Josifovom snu, Marijina poricanja u potpunosti su potvrdjena. Kada se probudio, nesumljivo ushicen i potresen. Josif mora da je poverio svoja nocna otkrovenja zaprepascenoj Mariji, kojoj je neizmerno laknulo. Vise nije bilo ni govora o tome da ce je oterati. Umesto toga, Josif "uze zenu svoju", premda su se uzdrzvali od seksualnih odnosa, bar dok se dete nije rodilo.

Sve se odvijalo prema planu do poslednjih sati Marijime trudnoce. Zbogcarskog ukaza o masovnom popisu gradjana, Josif i njegova necesta morali su da otputuju u Vitlejem, grad Josifovih predaka, umesto da cekaju rodjenje bebekod kuce u Nazaretu. Da stvar bude jos gora, usled priliva pridoslica lokalna krcma bila je krcata, pa na kraju Josif nije mogao da pronadje bolji smestaj od stale. Tamo je Marija, medju iznenadjenim magarcima i drugim zivotinjama, rodila dete. Bilo je to kako je i predvideo prorok Isaija: "Eto, djevojka ce zaceti, i rodice sina, i nadjenuce mu ime Emanuil, sto ce reci: S nama Bog."

Prolazile su godine. Hristos je rastao i poceo da propoveda. Kada je napunio trideset tri godine i kada je postao radikalni populisa koga je establisment podrugljivo nazivao kraljem Jevreja, glavni svestenici, pisari i staresine okupili su se u palati prvosvestenika i skovali zaveru da ga ubiju. Ubistvo je trebalo da se dogodi odmah posle Pashe.

Zaverenici su imali i moc i novac. Podmitili su Hristovog sledbenika, Judu Iskariotskog, da prevari svog vodju, ponudivsi mu ogromnu sumu od trideset srebrnjaka.Ipak, nisu uspeli da iznenade Hrista. " Znate da ce za dva dana biti Pasha, i Sin Coveciji bice predan da se razapne", savetovao je svoje zasnute ucxenika, I jeste bio raspet, a njegove su muke bile dodatno otezane ponizavajucem krunom od trnja i nagoscu, jer su rimski vojnici s njega strgli odecu i zadrzali je u skladu s vojnicom tradicijom.

Hristos je napokon umro, ali nije zadugo ostao mrtav. Treceg dana njegovo je izmuceno telo ozivelo i kratko vreme on je opet hodao licem zemlje. Poslednje trenutke proveo je sa jedanaest svojih ucenika, posto se Juda Iskariotski obesi u napadu groznicavog pokajanja. "Idite, dakle, i naucite sve narode", nagovarao ih je Hristos, " krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha". A potom se, dok su njegovi ucenici zapanjeno posmatrali, vozneo na nebo.

Taj Boziji sin, cija je majka bila devica, ziveo je i umro prozet misijom da osnuje novu religiju koja ce privuci preobracenike i iz koje je, naposletku, i nastalo hriccanstvo. Njegova smrt i cuda vezana uz njunaveli su najranije hriscane na zakljucak da je apokalipsa blizu. Zasto bi, kada je smak sveta blizu, stvarali decu? Bolje je ostati u celiblatu i usredsrediti se na duhovno prociscenje.


~

Posle mnogo utrosene hartije i mastila, oci su uspeli da izdvoje vinovnika odgovornog za gnusnu seksualnost covecanstva i s pakoscu su krivicu kolektivno pripisali Evi. U iscrtavanju njenog portreta posebno se istakao sveti Pavle sa svojim mizognijom. Polako se razvila teologija koja se bavila stanjem pre pada, a taj period odnosi se, naravno, na trenutak kada su Adam i Eva u Rajskom vrtu okusili slast jabuke koju im je Bog zabranio. I bas kao sto je Marija, Hristova majka, bila deifikovana i lisena putenosti, tako je i Eva postala sredisanja tacka ovozemaljskog greha.Osnovni zaplet hriscanske price o dve zene poceo je da se razvija.


Elizabet Abot,Istorija celibata

Monday, October 19, 2009

Zan d' Ormeson, Prica Jevrejina lutalice


Shvatate li da sve propada, da se kamenje obrusava? Shvatate li da je uspomena vezana za nesto prolazno osudjena na propast? Shvatatate li das postoji nesto jace od zivota: smrt? Nesto jace od reci: tisina? Nesto jace od postojanja: ne postojanje? Ako zelite da se u svim sledecimvekovima, buducim pokoljenjima ocuva secanje na Alarina, predajte smrt smrti, tisinu tisini, postojanje ne postojanju. Kralj Alarih mora pocivati jedino u uduhu ljudi koji se nizu, kroz vreme, u masti koja se uvek ponovo radja iz sopstvenog pepela, i uspomeni na uspomenu.


Cinilo se pisao je da u sebi nosi uspomene, gorcinu i tajne mnogo strasnije od svih porazavajucih otkrica isteklih iz pera Bendzamina Konstana. Te tajne, ta gorcina, sve bolne uspomene, nagnale su skoro cetvrt veka njeno telo, a onda i duh, da trci po svetu. Ja sam trcao, bezao, hodao zajedno sa njom.

Mogu da zamislim vas dvoje- rekla je Marija, kako bezite od oluje. Vetar vam se zavlaci pod odecu. Geomovi udaraju. Prizor je jeziv. Stitite je svojim telom, aona se oslanja na vas, kao na nemackim gravirama iz doba renesanse.

To je skika svih vremena- rekao je Simon i svih zemalja. Natalija je morala da saceka pocetak vladavine Luja Filipa kako bi se najzad oslobodila uzasa ovog zivota. A ja, ja nosim u sebi mnogo vise uspomena, gorcine, tajni, moji su okovi tezi. I moracu da hodam do kraja.
- Do kraja?
- Do kraja- rekao je Simon- Do kraja istorije.

Zan d' Ormeson,  Prica Jevrejina lutalice

Friday, October 16, 2009

Justejn Gorder, Sofijin svet


Ali zivot i jeste i tuzan i svecan. Mi stizemo u jedan cudesan svet, u njemu se srecemo, pozdravljamo i delimo ga jedno vreme. A onda se odvojimo i nestanemo podjednako brzo i neshvatljivo kao sto smo i dosli.

Preci deo puta nije isto sto i promasiti put......

Justejn Gorder, Sofijin svet

Thursday, October 15, 2009

Ernesto Sabato, O junacima i grobovima


...Ona nije mogla zene ni da smisli, mrzela ih je smatrajuci da su soj dostojan prezrenja, te da se moze prijateljevati jedino sa muskarcima; Zauzvrat zene su je mrzele istom snagom, premda iz obrnutih razloga, sto je Alehandru podsticalo samo na ravnodusnost punu prezira. Ali, zene su je zacelo mrzele ne prestajuci da se potajno dive egzoticnosti njene pojave, kako je to Martin oznacio. One egzoticnosti koja je ustvari bila paradoksalan nacin ispoljavanja njene argentinske prirode, s obzirom na to da se taj tip lica cesto susrece u zemljama Juzne Amerike, kada se boja i crte lica belaca nadju u spoju sa jagodicama i mongolastim ocima indijanskog tipa. Njene duboke i nespokojne oci, njena usta sa prezrivim izrazom, ta mesavina protivrecnih osecanja i strasti koji su se naslucivali u njenim crtama (mesavina teskobe i dosade, zestine i neke rasejanosti, gotovo divlje culnosti i izvesnog gadjenja zbog neceg posve opstog i dubokog), sve to je liku davalo nezaboravno obelezje.


Umetinicko delo je pokusaj, mozda i besmislen, da se u granicama jedne slike ili jedne knjige prikaze bezgranicna stvarnost. Jedan izbor. Ipak taj izbor je beskrajno tezak i uglavnom katastrofalan.

Ernesto Sabato,  O junacima i grobovima

Tuesday, October 13, 2009

Borhes


Ja sam jedini covek na Zemlji, a mozda

ne postoje ni Zemlja, ni ljudi.

Mozda me neki bog obmanjuje.

Mozda me neki bog osudio na vreme,

na taj dugi privid.

Sanjam mesec i svoje oci

kako ga gledaju.

Sanjao sam vece i jutro prvoga dana.

Sanjao sam Kartaginu i legije

kako je razaraju.

Sanjao sam Lukana.

Sanjao sam brdo Golgotu

i rimske krstove.

Sanjao sam geometriju.

Sanjao sam tacku, pravu, ravan

i zapreminu.

Sanjao sam zuto, crveno i plavo.

Sanjao sam kartu sveta, i crstva

i crninu u osvit dana.

Sanjao sam neizmerne boli.

Sanjao sam sumnju i sigurnost.

Sanjao sam jucerasnji dan.

Ali mozda za mene juce ne postoji,

Mozda nisam ni rodjen.

Ko zna, mozda sanjam da sam sanjao.

Borhes

Monday, October 12, 2009

G.G. Markes, Sto godina samoce


....da se sete u bilo kom gradu se nalazili da je proslost jedna laz, da pamcenje nema povratka, da je svako staro prolece nepovratno i da je cak i najludja i uporna ljubav samo prolazna istina....

...Ali, ovoga puta, Ursula je preduhitrila njegove grozničave planove svojom mudrošću. Upornom i nepoštednom marljivošću mrava, podigla je žene Makonda protiv nestalnosti njihovih muškaraca, koji su već počeli da se spremaju za seobu. Hose Arkadio Buendija nije saznao ni koga časa, ni koje protivničke sile počeše da mu mrse planove, nalazeći teškoće i postavljene prepreke, dok se sve nije pretvorilo u običnu iluziju. Ursula ga je posmatrala sa nevinom pažnjom, čak je prema njemu osetila i malo sažaljenja kada ga je jednog jutra našla u zadnjoj sobici kako kroz zube tumači svoje snove o selidbi...
"Nećemo ići" - rekla je, "ostajemo ovde, pošto se tu rodio naš sin"
"Još nemamo mrtvih" - reče on, "Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom"
Ursula ga pogleda u oči, i reče mu, blago ali odlučno: "Ako je potrebno da neko umre, da bismo ostali, ja ću umreti.


G.G. Markes,  Sto godina samoce

Saturday, October 10, 2009

Dzuli Enfild, Intimna istorija poljunca



Svaki je poljubac obecanje hiljade novih poljubaca. Ljubimo se u svim godisnjim dobima, u svim generacijama i na svim kontinentima; usnama prinosimo fotografije, uvojke kose-sve setne uspomene na nama dragu osobu. Pucimo usne i saljemo oprostajne poljupce kroz vazduh, da lete poput Kupidonovih strelica.Osecamo ushicenje kada god usnama dotaknemo ono mesto na casi koje su predhodno milovale usne drage osobe. Ruzem ispisujemo grafite na zamagljenim ogledalima. Nismo mi samo sentimentalisti- ljubimo kockice pre bacanja, ljubimo amjlije za srecu, ljubimo se pod imelom; ljubimo i samo tlo pod nogama.


Dzuli Enfild, Intimna istorija poljunca
Jedan poljubac- hiljadu prica

Wednesday, October 7, 2009

Zak Prever, Adrijen


Adrijen


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!


Zak Prever

Tuesday, October 6, 2009

Orhan Pamuk, Zovem se crveno


Poezija i slika, boja i rec, one su sestre, to znas.

A sto se pravog razloga moje usamljenosti tice, to je sto nikako ne mogu da znam koje sam price deo. Trebalo je da budem deo jedne, ali ispadoh iz nje, kao sto list otpadne sa drveta.


Sreca i slikanje. Zeleo bih da moji dragi citaoci koji ce pokloniti paznju mojoj pripovesti i tuzi, srecu i slikanje zauvek zapamte kao ishodista mog sveta. Ovde sam ja svojevremeno bio veoma srecan , medju knjigama, perima i crtezima. Onda sam se zaljubio i bio prognan iz ovog raja.

Slika je rascvetavanje price bojama. Niko ne moze da zamisli sliku koja nema svoju pricu.








Orhan Pamuk, Zovem se crveno