Sunday, August 30, 2009

Orhan Pamuk, Istambul


....Kao sto je uvek bilo medju turskom laickom burzuazijom strah koji sam osecao nije bio strah od Boga, vec od onih koji u Boga previse veruju....

....Za jednog slikara nije vazna istina predmeta, vec njihov oblik, za romanopisca nije vazan redosled dogadjaja, vec njihov sklop, a za pisca memoara nije bitna autetnticnost dogadjaja vec njena simetrija. Zbog toga, citalac primecuje da dok govorim o sebi pokusavam da pricam o Istanbulu i dok pripovedam o Istanbulu pokusavam da kazem nesto o sebi i odavno je shvatio da su te nevine i nemilosrdne bitke priprema za nesto drugo....


...Međutim, ta moja neuspela veza s verom nije me udaljila od religijskih i metafizičkih tema. Iako u boga nisam verovao onako kako sam želeo, nešto mi je govorilo da On- ako je, kako vele, sveznajući- mora biti vrlo pametan, da će razumjeti zašto nikako nisam mogao poverovati da postoji i da će mi oprostiti.
Razmišljao sam: ako Ga svojim neverovanjem ne budem izazivao, ako to neverovanje ne budem smišljeno koristio protiv Njega, Bog će to razumeti....

Orhan Pamuk, Istambul

Saturday, August 29, 2009

Sam Shepard, Ubijanje



Ubijanje


Bilo je to u trenu
Kad smo se pogledali
Kad smo promatrali jedno drugo
Da sam te ubio

Gledao sam te kako tamo lezis
Neoplakana


Nisi znala
Nisam rekao da sam te vidio mrtvu

Vidio sam kako razmisljas o necem drugom
Nisi mogla vidjeti
Sto sam ti ucinio



Ubijanje



Bilo je to onog trena kad smo bili zajedno
Da se ubojstvo dogodilo
Bez ikakvog oruzja
Dogodilo se
Izmedju dva trenutka
U nikoje vrijeme



Bilo je to u trenu
Izmedju dvije misli
Kada se bez ikakvog oruzja
Ubistvo zbilo

Nisam bio siguran tko je od nas dvoje bio ubijen.


Sam Shepard

Thursday, August 27, 2009

Paolo Maurensig, Cuvar snova

by:George Taylor



Ono sto me je cinilo potistenim nije bilo moje jos uvek slabasno fizicko stanje, vec nesto slicno ljutnji zbog pretrpljene teske uvrede. Zivot me je ponizio a ja nisam uspevao da mu oprostom. Bilo je to poput prevare voljene zene: prevara izvedena nehoticno ali pracena najsurovijim ruganjem. Oh, zivot posle onoga sto se dogodilo medju nama, nije vise nikada mogao da postane ono sto je nekada bio.

Smrt nas plasi zbog toga sto ce nase telo biti unisteno, a ne plasimo se gubitka svesti. Ukoliko bi se plasili gubitka svesti plasili bi se i sna, kao i smrti same. Pa ipak svake noci ljudi se prepustaju gubitku svesti, ne pitajuci se kuda svest odlazi tokom sna. Po nekima odgovor je jasan: kuda odlazi muzika kada su violina i gudalo stavljani u futrolu? Time mislim da kazem sledecu stvar: Kada se telo odmara, ono je poput muzickog instrumenta koji niko ne svira. Ali ovu ma koliko domisljatu primedbu, moglo bi se odgovoriti da muzika ne odlazi nikuda i da onda kada se ne moze cuti, ona postoji u mislima onoga koji je svira; to podrazumeva da osim gudala i violine postoji i muzicar. Covek se ne boji jer je u stvari delimicno uspavan, tako da prelazi iz sna u san.

I ja se ponekada prepustam struji snova. Bez povremenog melema zaborava, zivot bi bio nepodnosljiv. Biti bez prestanka svestan, to bi bilo pretesko breme. Snovi su za nas isto sto i atmosfera za Zemlju, oni filtriraju svetlost cineci je podnosljivom.

 Paolo Maurensig,  Cuvar snova

Saturday, August 22, 2009

Suntaro Takinava, Kutija, opet




Kutija, opet

Da sam kutija,
sa cvrsto zatvorenim poklopcem,
krila bih se u ormaru.

U sebe bih zatvorila svoje srce.
Uspomene koje bih rado izbrisala
nikako ne mogu da zaboravim.

U njoj bi bilo mracno,
ali i sa malo svetlosti:
kutija bi tiho disala:

u njoj bi bili osuseni pupak,
moja baka koja je bila dobra
i dugu iz onog dana.

Da sam kutija,
pevala bih u ornaru.
Tihim glasom bez sluha.


Suntaro Takinava




Friday, August 21, 2009

Herman Hese, Demijan





Ptica se probija iz jajeta.
Jaje je svet.
Ko želi da se rodi mora razoriti svet.
Ptica leti ka Bogu.
Bog se zove Abraxas.



Svako mora jednom da načini korak koji ga rastavlja od njegovog oca, od njegovog učitelja. Svako mora da oseti ponešto od tvrdoće usamljenosti, mada većina ljudi može to slabo da podnese, te uskoro ponovo povija kičmu.




Odlomak

2

Kain


Spas od mojih muka došao je sa potpuno neočekivane strane; a istovremeno s njim ušlo je u moj život nešto novo, što i dan-danji vrši uticaj na mene.

U našu latinsku školu stupio je bio nedavno jedan nov đak. On je bio sin neke imućne udovice, koja se bila preselila u naš grad; nosio je oko ruke crnu traku, u znak žalosti. Išao je u stariji razred nego ja, i bio je stariji više godina, ali je uskoro pao u oči i meni, kao i svima. Taj neobični đak izgledao je mnogo stariji nego što je bio, i ni na koga nije ostavljao utisak dečaka. Između nas detinjastih derana kretao se on tuđ i odrastao kao čovek, štaviše kao gospodin. Nije bio omiljen, nije uzimao udela u igrama, a još manje u tučama, samo se drugima svideo njegov samosvestan i odlučan stav prema učiteljima. Zvao se Maks Demijan.

Jednog dana se dogodi, kao što je u našoj školi s vremena na vreme bivalo, da se iz izvesnih razloga još neki drugi razred premesti u našu veoma veliku učionicu. To je bio Demijanov razred. Mi mali imali smo starozavetnu povest, a veliki su morali da rade neki pismeni zadatak. Dok su nama utucavali u glavu priču o Kainu i Avelju, ja sam mnogo gledao preko, u Demijana, čije me je lice čudno opčinjavalo, i video sam to pametno, svetio, neobično čvrsto lice kako je pažljivo i oduhovljeno nagnuto nad svojim radom; ni po čemu nije izgledao kao đak koji piše zadatak, nego kao istraživač koji se bavi svojim vlastitim problemima. On mi, pravo reći, nije bio prijatan; naprotiv, osećao sam neki otpor, bio je za mene suviše nadmoćan i hladan, bio mi je po svom biću suviše izazivački pouzdan, a oči su mu imale izraz odraslih — koji deca nikada ne vole — malo tužan, s odsevima ruganja. Pri svem tom, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili neprijatan; ali tek što je on jednom pogledao u mene, ja, uplašen, odvratih svoj pogled od njega. Kad danas razmišljam o tome kako je on tada izgledao kao đak, mogu da kažem: bio je u svakom pogledu drukčiji od sviju, imao je na sebi beleg potpuno svojstven i ličan, i stoga je padao u oči — a u isti mah činio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponašao kao kakav prerušeni kraljević koji je medu seljačkim dečacima, pa se na svaki način trudi da izgleda ravan njima.

Pri povratku iz škole išao je za mnom. Kad su se drugi razbegli, on me sustiže i pozdravi. I ovo pozdravljanje, mada je pri tome podražavao našem đačkom tonu — bilo je tako učtivo, i kao kod odraslih.

— Da pođemo donekle zajedno? — zapita prijateljski.

To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gde stanujem.

— Ah tamo — reče on osmehujući se. — Tu kuću već poznajem. Nad vašom kapijom je nameštena neka čudna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.

U prvi mah nisam znao nikako na šta misli, i čudio sam se kako on, izgleda, poznaje našu kuću bolje nego ja. Doista se kao završni kamen iznad svoda kapije nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj tokom vremena izlizao, a bivao je i bojom često premazivan; koliko sam znao, s nama i s našom porodicom nije imao nikakve veze.

— Ja o tome ništa ne znam — izustih bojažljivo. — To je neka ptica ili nešto slično, mora da je vrlo staro. Ta je kuća, kažu, nekad pripadala manastiru.

— To može da bude — klimnu on glavom. — Zagledaj je jednom dobro! Takve stvari su često vrlo zanimljive. Mislim da je to kobac.

Išli smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmeja, kao da mu je nešto veselo palo na um.

— Jest, prisustvovao sam malopre vašem času — reče on živo. — Priča o Kainu, koji je nosio žig na čelu, je li? Da li ti se ona sviđa?

Ne, retko kad bi mi se što svidelo od svega onoga što smo morali učiti. Ali se nisam usuđivao da to kažem, činilo mi se kao da neko odrastao govori sa mnom. Ja rekoh da mi se priča veoma sviđa.

Demijan me lupi po ramenu.

— Ne treba, dragi, da se preda mnom izmotavaš. Ali je priča doista sasvim čudna, mislim da je mnogo čudnija nego većina drugih na koje nailazimo u nastavi. Ta učitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono što je uobičajeno o Bogu i grehu, i tako dalje. Ali ja verujem ...

Prekide, osmehnu se i zapita:

— Ali, da li te to zanima?

— Jest, mislim, dakle — nastavi on — da se ta priča o Kainu može sasvim drukčije shvatiti. Većina stvari kojima nas uče, izvesno su sasvim istinite i tačne, ali se sve mogu posmatrati i drukčije nego što to čine učitelji, i one, većinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Sa tim Kainom, na primer, i sa znakom na njegovu čelu ne može čovek biti sasvim zadovoljan, onako kako nam ga objašnjavaju. Zar i ti to ne uviđaš? Da neko u svađi ubije svoga brata, može se, naravno, desiti; i da se potom uplaši i postane malodušan, takođe je moguće. Ali da je on za svoj kukavičluk odlikovan još posebno jednim ordenom, koji ga štiti i svima drugima uliva strah, to je sasvim čudnovato.

— Naravno — rekoh ja s probuđenom radoznalošću; stvar je počela da me jako privlači. — Ali, kako da se ta priča drukčije objasni?

On me lupi po ramenu.

— Sasvim prosto! To što je već postojalo i čime je započeta ova priča, bio je znak. Bio je jedan čovek koji je imao nešto na licu što je drugima ulivalo strah. Oni se nisu usuđivali da ga dirnu, on je izazivao poštovanje, on i njegova deca. Ali možda, ili izvesno, to nije bio neki istinski znak na čelu, kao neki poštanski žig; tako što grubo dešava se retko kad u životu. To je mnogo pre bilo nešto jedva primetno i nelagodno, malo više duha i smelosti u pogledu nego što su ljudi na to navikli. Taj čovek je bio moćan, od toga čoveka su se plašili. On je imao "znak". To se moglo objasniti kako god se htelo. A "ljudi" hoće uvek ono što im odgovara i što im povlađuje. Plašili su se Kainove dece, i zato su ova imala "znak". I tako su objašnjavali znak ne onakvim kakav je bio u stvari, kao jednu odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom nelagodna, a to su ova u stvari i bila. Ljudi srčani i od karaktera uvek su drugim ljudima vrlo nelagodni. To što je po zemlji hodao rod neustrašivih i nelagodnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu prišio jedan nadimak i jedna priča, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo malčice naknade za sav pretrpljeni strah. Razumeš li?
— Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopšte, bio rđav? I cela priča u Bibliji ne bi u stvari bila istinita?

— Da i ne. Tako stare, prastare priče uvek su istinite, ali nisu uvek tako zabeležene i ne tumače ih uvek tačno. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila od čoveka, i samo zato što su ga se plašili, prišili su mu ovu priču. Ta priča je bila prosto rekla-kazala, nešto što ljudi blebeću tu i tamo, i bila je utoliko čista istina što su Kain i njegova deca nosili doista neku vrstu "znaka", i bili drukčiji nego većina ljudi.

Bio sam vrlo začuđen.

— Pa ti onda veruješ da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? — zapitah uzbuđen.

— O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio njegov brat, u to se može sumnjati. To nije važno, na kraju krajeva svi su ljudi braća. Dakle, jak je ubio slaboga. Možda je to bilo neko junačko delo, možda i nije. Ali, u svakom slučaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se veoma, i kad bi ih zapitali: "A zašto ga prosto ne ubijete?" oni ne bi rekli: "Zato što smo kukavice" — nego bi rekli: "Ne može se. On ima znak. Bog je stavio znak na njega!" — tako nekako mora biti da je nastala ta prevara. — E, ja te zadržavam. Zbogom!

On skrenu u Staru ulicu, i ostavi me samog, začuđenijeg nego što sam ikada bio. Tek što je on otišao, sve što je kazao učini mi se sasvim neverovatno! Kain plemenit čovek, Avelj kukavica! Kainov znak odlikovanje! Ta to je besmisleno, ta to je bogohulno i bezbožno. Pa gde je onda dragi Bog? Zar nije on primio Aveljevu žrtvu, nije li on voleo Avelja? — Ne, glupost! I naslućivao sam da je Demijan hteo da sa mnom tera šegu i da me navede na tanak led. Ta on je bio đavolski pametan stvor, a umeo je i da govori, ali tako — ne.

Pri svem tom, još nikada nisam toliko razmišljao o nekoj biblijskoj ili drugoj kojoj priči. I već odavno nisam Franju Kromera zaboravio tako potpuno, satima, celo jedno veče. Kod kuće sam pročitao još jedanput tu priču, kako je stajala u Bibliji: bila je kratka i jasna, i bilo je doista bezumno tražiti tu neko osobito, skriveno značenje. Onda bi se svaki ubica mogao proglasiti božjim ljubimcem! Ne, to je bilo besmisleno. Prijatan je bio samo način na koji je Demijan umeo da kaže takve stvari, tako lako i lepo, kao da se sve samo po sebi razume, a uz to sa onakvim očima!

Nešto, naravno, nije bilo u redu kod mene samog; štaviše, bilo je u velikom neredu. Doskora sam živeo u svetlom i čistom svetu, bio sam sam neka vrsta Avelja, a sada sam utonuo tako duboko u "drugi", bio sam toliko pao i srozao se, a ipak, u stvari, nije to bogzna koliko zavisilo od mene! A kako je to upravo bilo? Jest, i sada u meni sinu sećanje, koje mi za trenutak skoro oduže dah. One zle večeri kada je započela moja sadašnja beda, desilo se to s mojim ocem; tada sam ja, ne duže od jednog časka, odjedanput kao prozreo i prezreo njega i njegov svetao svet i mudrost! Jest, tada sam sam ja, koji sam bio Kain i nosio znak, uobrazio kako taj znak nije sramota, kako je on odlikovanje, i kako ja, svojom zlobom i svojom nesrećom, stojim više nego moj otac, više nego dobri i pobožni.

Ta misao nije bila u meni jasno obrazovana onda kada sam je proživeo, ali se to sve tu sadržavalo; kao da su u tom času buknula osećanja, čudnovate kretnje, i one su bolele, ali su me ipak ispunjavale ponosom.

Prisećajući se svega — kako je čudno govorio Demijan o neustrašivom čoveku i o kukavici! Kako je čudno protumačio znak na Kainovu čelu! Kako je pri tome njegovo oko, njegovo neobično oko kao u odrasla čoveka, čudno sjalo! I kroz glavu mi nejasno prolete: "Nije li on, taj Demijan, i sam neka vrsta Kaina? Zašto ga on brani ako ne oseća da liči na njega? Zašto ima tu moć u pogledu? Zašto govori tako podrugljivo o "drugima", o plašljivcima, koji su upravo pobožni i bogougodni?

Takvim mislima nije bilo kraja. Kamen je pao u kladenac, a kladenac je bio moja mlada duša. I za dugo, vrlo drugo vreme bila je ta stvar s Kainom, s ubistvom i sa znakom tačka iz koje su poticali svi moji pokušaji za saznanjem, sumnjom i kritikom.

Herman Hese, Demijan

Monday, August 17, 2009

Milorad Pavic, Hazarski recnik

Milorad Pavic
Svadba u kupatilu
Pozorisni plakat


So i san - Slova hazarske azbuke nose nazive prema jelima koja se sole, brojevi nose nazive prema vrstama soli, a Hazari raspoznaju sedam vrsta soli. Jedino se od slanog pogleda Boga ne stari, inace Hazari smatraju da se stari od pogleda, bilo svojih na sopstveno telo, bilo tudjih, jer oni oru i paraju tela oko sebe najrazlicitijim i najubojitijim alatkama, koje stvaraju njihove strasti, mrznje, namere i zudnje. Hazarska molitva je plakanje, jer suze su deo Boga posto, kao skoljka biser, uvek sadrze malo soli na dnu. Zene ponekad uzimaju maramu i savijaju je koliko mogu puta i to je molitva. Hazari takodje imaju kult sna. Smatra se da onaj ko je izgubio so ne moze da zaspi. Otuda paznja koja se u njihovoj sredini ukazuje snu, ali to nije sve, ima i nesto drugo sto nisam mogao dokuciti kao kad se od kola ne cuje put. Oni smatraju da osobe koje naseljavaju proslost svakog coveka u uspomenama leze kao zasuznjene ili uklete; ne mogu da se promene, ne mogu nijedan drugi korak da nacine do onaj koji su nekad vec nacinile, ne mogu da se sretnu ni sa kim drugim do s onima s kojima su se nekada srele, ne mogu cak ni da ostare. Jedina sloboda koja je data precima, citavim izumrlim narodima oceva i matera sadrzanim u secanjima, to je povremena oduska u nasim snovima. Tu, u snovima, te licnosti iz uspomena sticu malo slabo unovcene slobode, razmrdaju se, sretnu s nekim novim licem, promene partnere u mrznjama i ljubavi i steknu nesto malo privida zivota. Otuda san ima ugledno mesto u hazarskoj veri, jer proslost, zasuznjena zauvek u sebi dobija nesto slobode i novih mogucnosti u snovima.

ZUTA KNJIGA

hebrejski izvori
o hazarskom pitanju



I dusa ima kostur, a to su secanja.

Milorad Pavic, Hazarski recnik




Sunday, August 16, 2009

Milorad Pavic, Zvezdani plast


Pre neki dan sam pominjala Profesora Knjizevnosti i to neminovno budi emocije i prisecanja moje prve velike ljubavi Milorada Pavica.... Kakva je to zanesenost bila....satima sam mogla da pricam samo o njemu.... A inace moj ga Profesor nije voleo, ama bas ni malo i uvek je nagalasavao da nije dorastao Andricu....Volim i jednog i drugog, al Prva ljubav je Prva ljubav...



MINOTAJ MRZI BUDUĆNOST


- Ti zbilja nisi čula za Minotaja?
- Ne - rekoh, ali duboki ženski glas koji je izgovorio ovo čudno ime zauvek je ostao da zvoni u mom uhu. Dugo sam to ime čula sa pogrešnim naglaskom kako ga je tada izgovorila moja prijateljica.
- Nije mogućno da ti ništa ne znaš o Minotaju!
- Šta bi trebalo da znam?
- Kako šta? Čovek je zaljubljen u tebe već pola godine.
- Pa šta? Što ne kaže?
- Sprema se da kaže. Zna napamet sva jela koja voliš, vina koja piješ i sve boje kose koje nosiš. I ne samo to. On kupuje naveliko nameštaj.
- Kakav nameštaj?
- Nameštaj za vaše buduće bračno gnezdo.
- Zezaš!
- Ne, već je odabrao kuhinju sa mesinganim hvatačem pare i bračni krevet je pre neki dan dopremio u svoj stan u Pariskoj ulici.
- Nikad čula.
- E, pa čućeš.
- Kako kažeš da se zove tip?
- Minotaj.
- Kakvo je to ime?
- Ne znam. Valjda vuče neko grčko poreklo. Ali pazi, to je čudan svat. Svoj san može da odapne na nekog kao strelu. Ponekad na ulici raspoznaje prolaznike koji nikad neće imati 50 godina. On zna sve tvoje krojeve i brojeve i već za tebe kupuje igle za kosu i šešire od slame. Ima policu punu knjiga koje ti voliš...
Toliko mi je rekla prijateljica. Ubrzo potom primila sam od Minotaja nešto kao ljubavno pismo. Ono je glasilo:
Ti si "Vaga", Libra. Površina 538, rektascenzija Alfa: srednja vrednost 15 h. To je sedmi znak Zodijaka, sazvežđe Južnog neba, odgovara prvom jesenjem mesecu. Vaga je vazdušni, muški, aktivan znak. Venera caruje u tvome znaku. Poruka tvojih zvezda glasi:"Tvoje misli nigde s mirom ne stoje,sve durma prhaju i lete kano male ptice. Tko bi im dao takva krila ka golubinja, da polete na dobro i tu otpočinu". Sad nešto i o meni..Ja sam ženski znak. Ali i u mome znaku Venera caruje...
Prirodno da sam se bojala prvog susreta s Minotajem. Ispostavilo se da se Minotaj nije bojao. Prišao mi je jedne večeri i moje oči promeniše boju pod njegovim pogledom. Ličio je na nekog golobradog čobanskog boga. Kosa mu je bila gusta ko testo, sapinjao ju je niz vrat u obliku lire. Umeo je nogom miša da ulovi i ponekad se pojavljivao noseći o pasu lovački tronožac na sklapanje. U njegovom stanu našla sam po jednu haljinu u svom broju za svako od četiri godišnja doba. Pred ogledalom zatekoh izbor belila, rumenila i mirisnih ulja po mom ukusu. Ispostavilo se da je znao da uz crnu odeću stavljam Fragonarov "Indijski san", znao je da uz crveno koristim brze mirise, kao što je "Yves Saint Laurent", a za belo, mušku podvrstu mirisa "Alchimie"... Znao je da gleda u pupak i čudno je zviždao uvlačeći vazduh. Tim dubokim i sporim zviždukom mogao je da zaleči žensku glavobolju. Svirao je u hegede kao primaš i vodio me svakog sedmog u mesecu u Boleč, gde je nagonio čopor Cigančica da nam sviraju na violini, iako one to ne vole, jer ženski prsti posle ćemaneta ne umeju više da kradu. Ja, koja sam dotle imala brze snove, a spor život, nisam stigla ni da porumenim od stida, a već sam se našla u njegovoj postelji. U tom zagrljaju za nekoliko trenutaka razbolela sam se i ozdravila, ogladnela i nasitila se. Tek potom crvenilo mi obli obraze i slivajući se niz vrat siđe kroz rukave i ja to rumenilo ugledah na svojim prstima... Nada mnom njegov osmeh se rasplinu i odlete na Dunav, a njegova moćna istina uđe u mene kao nož. Pričao mi je ponekad da postoje siti i gladni časovnici kao što ima sitih i gladnih ljubavi, a uveče, čitao mi je naglas u postelji knjige za koje je nepogrešivo pogađao da će mi se dopasti. Išli smo u istu, Sabornu crkvu, ali ja sam sveće palila zimi, a on leti.
- Ništa previše! - govorio je.
I to kao da se ispunilo. Naša sreća dugo je trajala. Ali, pre no što sam stigla da zaboravim pogrešan izgovor njegovog imena, jedne večeri NATO je počeo da bombarduje. Od svake eksplozije slike i ikone padale su sa zidova. I tada se desilo ono najgore. Da li vam se dogodilo da svratite u prodavnicu po žvakaću gumu, i dok ste se okrenuli nestao vam je auto? Sa alarmnim dugmetom pod prstima jurite noću duž zatvorenih garaža gde sumnjate da su vam sakrili kola i pritiskujete pred svakim vratima svoje dugme u nadi da će se vaše vozilo odazvati iz mraka. Tako i ja idem duž ulica Minotajeve duše i tražim njegovu ljubav, ali nje više nema. Na Minotaja ne idu ni buve, ni vaši, ni zaraze, ali naša ljubav u njemu je bolesna otkako padaju bombe. Ne Minotaj , on je zdrav, on je tu, sa mnom, nego njegova ljubav. On se ponaša kao pre, na njemu okolina ne primećuje promenu, ali on sam, gde god da se nađe, uvek ima osećaj da je pre vremena stigao, ili da kasni. Otkad je rat, on nepogrešivo na dnu svakog mog francuskog parfema oseća podlogu od mačjeg izmeta, koji je tu da učvrsti sve ostale sastojke mirisa i obezbedi im trajanje, ali ne bi trebalo da se primeti. Može se reći da Minotaj njuši obrnutim redom no ostali svet. To je zato što je izgubio ljubavno pamćenje. Pred nama je budućnost koju Minotaj mrzi, nad nama strahovito gladna večnost u vidu nevidljivih aviona, a za nama Minotajeva preobučena sećanja. Njegove oči odjednom su ostarile. U njima nije strah nego mržnja. Mržnja na budućnost. Minotajeva ljubav postala je porozna i počela da propušta opštu mržnju na budućnost koja je zavladala oko nas usred svakovečernjeg straha od sutrašnjice. Ja, njegova ljubavnica međutim, okrenuta sam još uvek sutrašnjici i tako se razilazimo. U njegovoj mržnji na budućnost nema mesta za ljubav, pa ni za mene u njoj. Danju smo i dalje išli na posao u svoja nadleštva, a noću smo sedeli kod kuće i pokušavali da spavamo i da vodimo ljubav pod bombama. Ali to nije više išlo. Ljubav je nežna biljka, ljubav je uvek mlađa od nas, a mi smo, i ne osetivši to, počeli prema njoj da se odnosimo grubo. Zanemarivali smo našu ljubav, prećutkivali je, odlagali, zaboravljali, kao da smo hteli da je povredimo, osakatimo, čak ubijemo pre no što nas ubiju. A odnekud smo smatrali da ona treba da preživi uprkos svemu tome. U prvi mah sam pomislila da je bolest ljubavi neka od onih bolesti koje traju onoliko dana koliko godina bolesnik ima, ali, nažalost, nije bilo tako. Mislila sam, ponekad, bolest ko bolest, to je vežba za starost. Jedna starost u malom. Međutim, ovo nije bila boljka ko druge bolesti. Bombe su pogađale pravo u Minotajevu i moju ljubav. Tada sam rešila da je spasem. I na tome nastojim svakodnevno.
Evo kako sada živimo. Svake večeri pred ogledalima vežbam da promenim svoj osmeh. I promenila sam ga tako da sad može da ujede. Pred kućom je veliki plakat sa uskršnjim jajetom na sredini. S jedne strane jajeta Minotaj mi je pročitao natpis: I believe in God! a s druge: They believe in bombs! Pošto završimo s radom u nadleštvima, nalazimo se Minotaj i ja u Kalemegdanskom parku, kod spomenika zahvalnosti Francuskoj na kojem je neko napisao krečom: "Premestiti na groblje!" Ako Minotaja nema, dalje idem sama. Silazim niz male stepenice u Parisku ulicu, prolazim pored negdašnje francuske ambasade na kojoj stoje sprejom izvučena slova : "Korzika republika", silazim do ugla gde je nekada, u trećem veku, bilo Aelius-ovo rimsko kupatilo, od kojeg već vekovima više nema ni traga, čak ni izvora što ga je napajao. Spuštam se pored Švedske ambasade padinom što vodi ka reci i skrećem u jednu visoku zgradu.
- Šta ima novo? - pitam Minotaja ulazeći u stan.
- Da li je pitao za mene? - odgovara Minotaj gledajući odsutno u moju ljubičastu haljinu,koju je nekad toliko voleo.
- Zar ne znaš da jeste? - uzvraćam na to, a on odrešito kaže:
- S tim dalje ići nećemo...
Ja obilazim sto, iznosim večeru, vino i suvo grožđe, sedam i ćutim nekoliko trenutaka. Tada odjednom glavu spuštam u tanjir i počinjem da plačem. Kroz jecaje govorim mu:
- Zar te je strah da i na delu budeš onakav isti kakav si bio kad se u tebi želja zametala? Ko kukavica živiš puštajući da tvoje "Hoću " služi tvojem "Ne smem" poput one bedne mačke iz priče...
- Molim te ćuti! - uzvraća on - Smem ja ono sve što dolikuje muškarcu. Ko sme više od toga, nije čovek!
- Kakva te je onda zver nagnala da ovaj poduhvat podmećeš meni?
On jedno vreme sedi nepomično kao da ne čuje moje jecaje, a zatim se podiže sa svog mesta, staje iza naslona moje stolice i tu stoji. Plačući i dalje ja kažem:
- Pre ni čas, ni mesto nisu bili pogodni, pa si ipak hteo oboje da podesiš, da bi se naš čin ostvario, a sada su se, evo, stekli sami od sebe oboje, a podesivši se, tebe su ukočili i razdesili...
Tada ja ustajem, razmičem jednu zavesu i odvodim ga za ruku u spavaću sobu, smeštam ga u postelju, pokrivam ga kao dete i tiho na uho, da ga uspavam, pevam Baha. Minotajev grudni koš izgleda kao da sadrži drveni kostur čamca, koji se lagano raskriljuje i skuplja. Iz postelje on gleda u mene kao da sam violončelo obučeno u žensku košulju.
Preko neba nad Kalemegdanom plovi na zapad oko dve stotine kilometara tišine izbrazdane protivavionskim projektilima koji love "Tomahavk". Na našoj zgradi stoji grafit: "Proleće je, a ja živim u Jugoslaviji".

Milorad Pavic, Zvezdani plast

Thursday, August 13, 2009

Salman Rushdie, Deca ponoci


Neko vec vreme razmisljam da pocnem sa pisanjem bloga, i nikako da krenem, u stvari najvise me je mucio naziv.....nista mi nije bilo dovoljno zanimljivo, i istni za volju i ovaj naziv je do zlaboga dosadan, al sa pisanjem nisam htela da otezem vise.....

Da pojasnim svoju ideju, nameru i zelju... Ovde ce najvise biti citata i komentara o knjigama i piscima istih, mislim.... Nekoliko fotografija tu i tamo i verovatno po neki kulinarski recept, da ne zaboravim i poeziju.... U sustini takve beleske vodim vec godinama, na papiru, u sveskama.I sada prenosim delic toga ovde. Moram da zabelezim i pocetak vodjenja tih belezaka.
Iz srednje skole malo ljudi nosim u upecatljivom i lepom secanju, ali jedanu osobu uvek izdvojim, i posebno naglasim, profesora knjizevnosti... Naucio me je mnogo i razbuktao ljubav prema knjizi koja je tinjala u meni. Jedna od bitnijih stvari koje mi preneo je da se uvek cita sa olovkom u ruci....I eto, vec godinama citajuci zvacem vrh olovke i skrabuckam po svojim knjigama obelezavajuci recenice i pasuse, pa kasnije to prenosim na papir....

Elem, da zavrsim za nocas....jos samo citat...

- ...vecna istina da ce vas posle svakih merdevina uz koje se popnete sacekati neka zmija odmah tu negde iza coska; za svaku zmiju naci ce se neka uteha, neke merdevine.
Salman Rushdie, Deca ponoci