Monday, June 28, 2010

Leonard Cohen




Šta ja radim ovde

Ne znam da li je svet lagao
Ja sam lagao
Ne znam da li se svet urotio protiv ljubavi
Ja sam se urotio protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije uteha
Ja sam mučio
Čak i bez oblaka nuklearne eksplozije
Ja bih i dalje mrzeo

Slušaj
Činio bih iste stvari
Čak i kada ne bi bilo smrti
Ne bih se držao kao pijanica
pod hladnim šljiskama činjenica
Ja odbijam sveopšti alibi

Kao prazna telefonska govornica kraj koje se
noću prođe
i koja se zapamti
kao ogledala u predvorju bioskopske dvorane
u kojima se ogleda samo pri izlasku
kao nimfomanka koja vezuje hiljade
u čudnovato bratstvo
Ja čekam
svakog od vas ponaosob da se ispovedite.


Za Merien

Tako je jednostavno
buditi se kraj tvojih ušiju
i brojati bisere
sa moje obe ruke

To me vraća školskim tablama
i trčanju sa Džejn
na trke pasa

To čini tako lakim
da se vlada ovom zemljom
Već sam smislio i zakone
Radiću naporno preko celog dana
U Parlamentu

Zato hajmo u krevet
odmah posle večere
Hajde da spavamo i da se budimo
cele noći


Friday, June 18, 2010

Salman Rusdi, Klovn Salimar

Osecao je da ce puci zbog svoje potrebe, svoje gresne nezadovoljene potrebe, ali nije pukao. Drzao je u sebi i nikome nije rekao svoju tajnu. To je bila njegova tajna, koju je pripisivao svemu sto je potisnuto: njegova cula su se menjala. U sistemu je postojala neka greska. Njegova cula su slabila njegovu odlucnost. Ako svoje sposobnosti previse usmeris ka utvrdjivanju linije fronta, ostavljas prostor za napad na drugom frontu.Njegove zelje su bile zauzdane i zato su njegova cula pravila smiccalice. Tesko je mogao da pronadje reci kako bi opisao te obmane, te nejasnoce. Sada je video znakove. Cuo je boje. Probao osecanja.U razgovoru je morao sebe da kontrolise da ne upita, " Kakva je to crvena buka?" ili da ne bi kritikovao pevanje maskirnog kamiona.

                                                                The vale of Kasmir by Carl Purcell



Moglo bi se reci da je njegovo stanje bilo pod kontrolom. Za problem pamcenja, preteranog secanja, to se ne bi moglo reci. Rastuca gomila ga je svakog dana sve vise pritiskala, pa je bilo sve teze i teze spavati. Nije mogao da zaboravi bubasvabu koja je izasla iz odvoda za tus pre sest meseci, ili ruzan san, ili bilo koju od hiljade partija karata koje je odigrao u svom vojnickom zivotu. Vreme proslosti se gomilalo u njemu, imena i lica su se gurala trazeci prostor, a breme ne zaboravljenih reci i dela ostavljalo ga je ociju razrogacenih od straha. Vreme bi trebalo da leci sve rane, zar ne, ali je ostrica osude njegovog pokojnog oca odbija da otupi sa mesecima koji su prolazili......
...A pamcenje nije ludilo, zar ne, cak ni kada se zapamcena proslost toliko nagomilala unutar vas da se plasite da ce dosijei vase jucerasnjice postati vidljivi u beonjacama vasih ociju. Pamcenje je dar.

Salman Rusdi, Klovn Salimar

Monday, June 14, 2010

Daglas Adams,Autostoperski vodic kroz Galaksiju

                                                    The_Hitchhiker__s_Guide_by_riddle882
Daleko u neistraženim zaleđima jedne zabačene oblasti zapadnog spiralnog kraka Galaksije nalazi se maleno, neugledno, žuto sunce. Na orbiti oko njega, na rastojanju od približno devedeset sedam miliona milja, nalazi se beznačajna plavozelena planeta čiji su stanovnici, koji su nastali od majmuna, toliko primitivni da još smatraju digitalne ručne časovnike strašno zgodnom idejom. Ta planeta ima - ili, da budemo precizni, imala je - jedan problem, koji se može ovako opisati: većina njenih stanovnika bila je uglavnom nesrećna. Kao rešenje ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s kretanjem nekakvih malenih, zelenih komada hartije, a to je zaista čudno, jer ti mali, zeleni komadi hartije nisu i sami bili nesrećni. Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se osećali bedno, čak i oni s digitalnim časovnicima. Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku grešku još onda kad su sišli sa drveta. A neki su i drveće smatrali lošom zamišlju i rekli su da uopšte nije trebalo ni napustiti okean. A onda, jednog četvrtka, skoro dve hiljade godina pošto su izvesnog tipa prikovali za drvo zbog toga što je rekao da bi bilo sjajno kada bi ljudi, za promenu, počeli da se ponašaju ljubazno prema drugim ljudima, jedna devojka koja je za svoj groš sedela u nekom kafiću u Rikmansvortu, iznenada je shvatila u čemu su sve vreme grešili i najzad dokučila način na koji bi se svet mogao pretvoriti u dobro i srećno mesto. Ovoga puta sve je bilo u redu, stvar je bila sigurna i niko nije morao nikog da prikucava za drvo. Ali, na žalost, pre nego što je stigla da to nekome javi telefonom, došlo je do užasne, glupe katastrofe i ideja je zauvek izgubljena.


                                                            Towelday-Innsbruck
....Artur Dent je izasao iz kabine u potrazi za soljicom caja. To nije bila kojoj se prepustio sa mnogo opimizma, jer mu je bilo poznato da je jedini izvor toplih napitaka na brodu jedan neproduhovljeni komad opreme koji je proizvela Sirijuska kibernetska korporacija. Naziovao se nutri-matski sintetizator pica i ovo mu nije bio prvi susret sa njim.
Ta masina tvrdila je da proizvodi najsiri moguci izbor pica prilagodjen ukusu i metabolizmu onoga ko zeli da je upotrebi. Ali kada bi je Artur isprobao, bez izuzetka bi mu isporucivala plasticnu casu ispunjenu tecnoscu koja se gotovo u potpunosti, mada ne i sasvim, razlikovala od caja.
Pokusao je da se ubedjuje sa masinom.
Caja, rekao je.
Uzmi i uzivaj, odvratila je masina i urucila mu jos jednu casu tecnosti sumljivog izgleda.
Bacio ju je.
Uzmi i uzivaj, ponovila je masina i stvorila novu.
Uzmi i uzivaj prestavlja moto izuzetno uspesnog "Ogranka za prituzbe" Sirijuske kibernetske korporacije. On trenutno prekriva glavne kopnene mase na tri planete srednje velicine i jedini u citavoj korporaciji poslednjih nekoliko godina neprekidno posluje sa dobitkom.
Moto je ispisan- tanije, bio je ispisan- tri milje visokim, blestavo osvetljenim slovima u blizini aerodroma " Ogranka za prituzbe" na Edraksu. Na nesrecu, njegova tezina bila je tolika da je, ubrzo posto je 
postavljen zemlja pod njim popustila i slova su za gotovo polovinu svoje visine propala kroz urede mnogih mladih sluzbenika Ogranka- sada pokojnih.
Gornja polovina natpisa, jos uvek viri iz tla, na lokalnom jeziku sada znaci: "Idi i turi glavu u prase". Takodje, natpis vise nije osvetljen, izuzev tokom posebnih svecanosti.
Artur prosu sestu casu tecnosti.
Slusaj, masino jedna, rece on, tvrdis kako umes da sintetizujes sva moguca pica; zasto mi onda dajes onu stvar koja se uopste ne moze piti?
Pice je hranljivo i izuzetno prijatno, zakikotala se masina. Uzmi i uzivaj.
Ima odvratan ukus!
Ukoliko vam je pice prijalo, produzila je masina, zbog cega ga ne podelite sa svojim prijateljima?
Zto sto zelim da ih zadrzim, rece Artur otrovno. Zbog cega ne poskusas da shvatis sta ti govorim? To pice....
To pice, odgovori masina mazno, stvoreno je prema vasim licnim zahtevima po pitanju hranljivosti i ukusa.
Ah, rece Artur, znaci i ja sam mazohista na djeti, sta li?
Uzmi i uzivaj.
Oh, zavezi.
Da li je to sve sto ste zeleli>
Artur je odlucio da se preda.
Da, rece on.
A onda je shvatio da nema nameru da se preda.
Ne, rekao je. Slusaj, to je stvarno vrlo jednostavno... Zelim samo soljicu caja. I ti ces mi napraviti jednu.Cuti i slusaj.
A onda je seo. Pricao je nutri-matiku o Indiji, pricao mu je o Kini, o Cejlonu. Pricao mu je o sirokim listovima koji se suse na suncu. Pricao mu je o srebrnim cajnicima. Pricao mu je o letnjim popodnevima na travnjaku.
Pricao mu je o sipanju mleka pre caja da se ne bi zgrusalo. Cak mu je ispricao (ukratko) istorijat Kompanije za istocnu Indiju.
Znaci to je posredi, rece nuti-matik kada je zavrsio.
Da, rece Artur. To hocu.
Zelis ukus suvog lisca poparenog verelom vodom?
Ovaj, da. Sa mlekom.
Istricanim iz krave?
Pa, ovaj, na neki nacin, pretpostavljam da...
Za to ce mi biti potrebna pomoc, uzvratio masina kratko. Sve veselo brbotanje nestalo je iz njenog glasa koji je sada zvucao vrlo poslovno.
Ovaj, ucinicu sta mogu, rece Artur.
Vec si ti dosta uradio, saopsti mu nutri-matik.
Pozvao je brodski kompjuter.
Ej, zdravo! rece  brodski kompjuter.
Nutri-matik je objasnio brodski kompjuteru problem sa cajem. Kompjuter je malo oklevao, a zatim je povezao logicka kola sa nutri matikom, pa su zajedno utonuli u mrgodnu tisinu.
Artur je neko vreme cekao i gledao, ali se nista nije desavalo.
Sutnuo je masinu, ali se i dalje nista nije dogadjalo.
Najzad se predao i odsetao do mosta.
U praznoj dubini svemira Zlatno srce mirno je lebdelo. Unaokolo su blistale milijarde svetlosnih tackica Galaksije . Prema njemu je puzao ruzni zuti mehur vogonskog broda.

                                                                      ***


Ima li neko cajnik? Upita Artur kada se nasao na mostu; smesta se zapitao zbog cega Trilijan urla na kompjuter da joj odgovori, dok ga Ford treska pesnicom, a Zaphod sutira, i zbog cega se na ekranu pojavio jedan gadni, zuckasti mehur.
On spusti praznu soljicu koju je nosio sa sobom i pridje im.
U istom trenutku Zaphod skoci ka uglacanoj mermernoj ploci na kojoj su se nalazili kontrolni uredjaji konvencionalnog fotonskog pogona.
Materijalizovali su mu se pod prstima i on odmah prebaci komande na rucno upravljanje. Najpre ih je hurno, pa povukao, nalegao se na njih i konacno opsovao. Fotonski pogon mlitavo uzdrhta, pa ponovo zamre.
Nesto se dogodilo?
Hej, jeste li culi? Promrmlja Zaphod i baci se na rucne komande Pogona Beskonacne Neverovatnoce. Majmun je progovorio!
Pogona Beskonacne Neverovatnoce dvaput slabasno kasljucnu i ugasi se.
Pa ovo je prava istorijska cinjenica, rece Zaphod i sutnu Pogon Neverovatnoce. Majmun koji govori!
Ukoliko ste uznemireni zbog necega.....rece Artur.
Vogoni! Zareza Ford. Napadnuti smo!
Artur jauknu.
Pa sta to radite? Gubimo se odavde!
Ne mozemo. Kompjuter se zaglavio.
Zaglavio?
Kaze da su mu sva kola zauzete.Nigde na brodu nema energije.


                                                       Marvin_n_Emoticon_by_CalacoyoteDaglas Adams,Autostoperski vodic kroz Galaksiju

Wednesday, June 9, 2010

Vinsent Van Gog, Pisma bratu

                                                        Wheat fields near Auvers

Pismo koje je Vinsent Van Gog imao kod sebe 29.jula 1890

Dragi moj brate,

Hvala ti na tvom plemenitom pismu i na novcanici od 50 franaka koja je bila u njemu. Posto je to uredu, sto je glavno, zasto bih bogami insistirao na manje vaznim stvarima, pre nego sto bude prilike da zrelije popricamo o poslovima, a to je verovatno daleko.

Drugi se slikari nagonski klone rasprava o danasnjoj trgovini, mada na to misle.

I zaista, mi mozemo govoriti samo kroz nase slike. A ipak, dragi moj brate, to stoji da sam ti govorio i da jos jednom ponavljam, sa svom ozbiljnoscu koja proistice iz napregnutog upornog razmisljanja kako da se potrudim da postupim sto bolje mogu - ja i to opet ponavljam da cu uvek smatrati da si nesto drugo od obicnog trgovca Koroom, da si preko mene ucestvovao u samom stvaranju slika, koje cak i u slomu zadrzavaju svoj mir.

Jer sa nama tako stoje stvari, i to je sve ili barem glavno sto mogu da ti kazem u trenutku relativne krize. U trenutku kada su stvari jako zategnute izmedju trgovaca slikama mrtvih i zivih umetnika.

E pa sto se tice mog rada, ja zbog njega izlazem opasnosti svoj zivot i zbog njega mi je napola pomracen razum - dobro - ali ti ne spadas, koliko ja znam, medju trgovce ljudima, i mozes se, smatram, opredeliti, postupajuci zaista covecno, ali sta ces?

                                                         The Church at Auvers-sur-Oise

Ne mogu da promenim cinjenicu da se moje slike ne prodaju.
Ali ce doci vreme kada ce ljudi shvatiti da su one vrednije od 
boja upotrebljenih na njima.

Vinsent Van Gog

Monday, June 7, 2010

D.H. Lorens, Covek koji je umro

Pokusao sam da ih nateram da zive pa su me naterali da umrem. Uvek je to tako kada je rec o prirodi. Uzimanje ubija napredovanje.

Rec je samo musica koja ujeda u predvecerje. Coveka muce reci kao musice i one ga prate do groba. Ali dalje od groba one nemogu.

D.H. Lorens, Covek koji je umro

                                                         MoonLight_by_lady_amarillis

Wednesday, June 2, 2010

Pablo Neruda, Nocas bih mogao napisati stihove

Nocas bih mogao napisati stihove

 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.«
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.
lako je to poslednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.











Svidjas mi se kada cutis...

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

Pablo Neruda


                                                               Coercion__by_bjorke