Friday, February 26, 2010

Vilijam Fokner, Buka i bes

Bio je neki casovnik, visoko gore na suncu, i meni pade na pamet kako coveka, kad nesto nece da uradi, njegovo telo tera na to, nekako nesvesno. Moga sam da osetim misice na zadnjoj strani vrata, i zatim da cujem kako mi sat u dzepu otkucava, a ubrzo posle toga su svi zvuci zamrli, sem zvuka koji je proizvodio sat u mome dzepu.


Tamo u izlogu bilo je dvanaestak satova, dvanaestak razlicitih vremena i svako od njih s istom onom potvrdom i protivrecnom uverljivoscu koju je imao i moj sat, bez i jedne kazaljke uopste. Jedan drugome su poricali tacnost. Ja sam mogao da cujem svoj sat, kako kuca negde u mom dzepu, cak iako niko nije mogao da ga vidi, koji cak ne bi bio u stanju nista da kaze i kad bi ga neko mogao videti.
I tako rekoh sebi da kupim ovaj. Jer mi je otac kazao da je vreme umrtvljeno dokle god ga mrve tockici; i da se vreme vraca u zivot jedino kad sat stane. Kazaljke su bile izduzene, malo izvan vodoravnog polozaja pod blagim uglom, kao galeb koji se njise na vetru.



Vilijam Fokner, Buka i bes

Monday, February 22, 2010

G.G. Markes, Sjecanje na moje tuzne kurve

Spoznaja smrtnosti me, medjutim, zatekla nedugo nakon pedesete u slicnoj prigodi, u noci karenvala dok sam plesao tango smrti s prekrasnom zenom kojoj nikad nisam vidio lice, snaznijom i visom od mene, no uprkost tome lakom kao perce dok je plesala. Plesali smo pripijeni jedno uz drugo, tako da sam osecao kako joj krv kola venama, od uzitka sam bio gotovo usnuo uz njeno ubrzno disanje, opojni miris znoja, na njenim prevelikim grudima, kad me prvi put uzdrmao, gotovo me srusivsi na pod, ledeni dah smrti. Nesto poput okrutnog prorocanstva, koje mi je na uho prisapnulo: Ma sta radio, jos ove godine, ili za sto, bit ces zauvek mrtav. Ona je preplasena ustuknula: Sto ti je? Nista, rekao sam joj, pokusavajuci doci k sebi:
-Drhtim zbog vase prisutnosti.



Od tada sam zivot poceo mjeriti ne godinama, nego desetljecima. Pedeseto je bilo presudno jer sam postao svestan da su gotovo svi mladji od mene. Sezdeseto je bilo najprozivljenije zbog sumlje da nemam vise vremena za pogreske. Sedamdeseto je bilo zastrasujece zbog odredjene mogucnosti da je poslednje. Medjutim, kada sam se probudio ziv prvog jutra mojih devedesetih u krevetu srece uz Delgadinu , obuzela me umirujuca pomisao da zivot nije nesto sto protice poput uzburkane Heraklitove rijeke, vec jedinstvena prilika da se okrecemo na rostilju i da se nastavljamo peci s druge strane jos devedeset godina.

G.G. Markes,  Sjecanje na moje tuzne kurve

Wednesday, February 17, 2010

Karlos Ruis Safon, Igra andjela


Zavist je religija mediokriteta. Ona im vraca snagu, ona je odgovor na nemire koji ih izjedaju i, na kraju krajeva rastoci im dusu i dopusti im da opravdavaju svoju bedu i svoju pohlepu dok ne poveruju da su to vrline i da ce se vrata raja otvoriti koja ce se otvoriti samo nesrecnicima kao sto su oni, koji kroz zivot prolaze ne ostavljajuci drugog traga do namere da omalovaze ostale i iskljuce, i ako me moguce uniste , one koji samom cinjenicom da postoje i da su takvi kavi su, ukazuju na njihovo siromastvo duha, uma i snage. Srecan je onaj na koga laju kreteni jer im njihova dusa nece nikad pripadati.



Bili ste u pravu-rekao sam
Obicno jesam - Odgovorio je Koreli. To je navika koja mi retko donosi ikakvo zadovoljstvo. Ponekad mislim da nema mnogo stvari koje bi me vise obradovale nego da budem siguran da sam pogresio.

Pravda je pitanje perspektive a ne univerzalna vrednost.

Karlos Ruis Safon, Igra andjela

Monday, February 15, 2010

Ezen Jonesko

UMORNI ČOVEK

Neko je otkidao od njega
Pomalo.

Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.

U čudu se tražio
Ali, nije se ponovo našao.

Iz njega je narastalo zlo
Sve dok ga nije obavilo.

Umorni čovek
Prepustio se sudbini.



ZEMLJA OD KARTONA I VATE

U toj zemlji ne razlikuje se kamen
Od ptice ili duše:
Od vate su i od kartona.

Ko želi nek izvadi dušu
I stavi je sa strane
I nek je posmatra kao strano biće:
Video sam duhove drveća, ptica, ljudi.

Ljudi–lutke pevaju nemu molitvu:
Njihov Gospod Bog nosi belu bradu.
Ljudi–lutke i duše od vate!
Osmesi od testa!
Drveće od gume!
Oči nevine i oštre.

Boje su blede, ne vrište.
Prostor od dva kubna metra.
Vatra je crvena marama, u ruku da je uzmeš.
Ovu zemlju po kartonu našvrljalo je dete.
Dete sanja: ne budi ga.

Ezen Jonesko

Saturday, February 13, 2010

Umberto Eko, Tajanstveni plamen kraljice Loane


Da li sam ikada ranije bio u Brizu? Gde magla leluja medj tornjevima poput snenog tamjana? Sivi grad, tuzan kao grob post hrizantemama na kome se maglustina poput cilima preliva preko fasada... Moja dusa je brisala stakla u tranvaju da bi se utopila u pokretnu maglu farova. Magla, moja neokaljana sestra, Gusta, neprozirna magla koja obavija zvuke i pomaze bezoblicnim duhovima da se rode... Na kraju sam stigao do dubokog ponora i ugledao izuzetno visoku figuru umotanu u plast. Lice joj se belelo poput snega. Zovem se Artur Gordon Pim. Zvakao sam maglu. Duhovi su prolazili, dodirivali me i izcezavali. U daljini su se videle svetiljke koje su svetlele poput varljivog ognja na groblju. Neko koraca pored mene al ne cujem nikakve zvuke, kao da je bosonog, hoda bez cipela, bez sandala, bez potpetica, pramen magle dodiruje mi obraz a tamo dole , na pristanistu, cuju se urlici razularenih pijanica. Pristanistu? To ne tvrdima ja, vec cujem glasove.
Magla se prikrada sitnim macijim sapama. Magla je bila takva da je izgledalo kao da je svet iscezao.

Delic prve strane Tajanstvenog plamena kraljice Loane, Umberta Eka, sa citatima drugih pisaca koji nisu navedeni precizno pa necu ni ja da nagadjam...

Thursday, February 11, 2010

Karlos Ruis Safon, Senka vetra


Davno nisam sama nesto pisala ovde...Cutolaog sam.....sta cu. Moje danasnje raspolozenje je vrlo slicno citatu koji cu napisati, zelela sam to da kazem....objasnim...mracan je isuvise da bi isao bez nekog komentara....
... I miss you.....


Jedno kisno popodne na istocnom obronku groblja Monzuik, s pogledom na more kroz sumu nemogucih mauzoleja, sumu krstova i nadgrobnih ploca s likovima lobanja i dece bez usana ili pogleda, koje je zaudaralo na smrt; siluete dvadesetak odraslih, kojih sam jedino uspevao da se secam kao crnih odela natopljenih kisom, i ruka mog oca koja stisce moju prejako, kao da tako zeli ucutkati svoje suze, dok suplje reci nekog svestenika padaju na onu mermernu grobnicu u koju su tri grobara bez lica gurali jedan sivi sarkofag, po kome je klizio pljusak kao rastopljen vosak i u kome sam ja verovao da cujem glas moje majke kako me doziva , preklinjuci me da je oslobodim iz onog zatvora od kamena i crnila, dok sam ja samo umeo da drhtim i mrmljam bez glasa ocu da mi ne stisce toliko ruku, da me to boli a onaj miris sveze zemlje, zemlje od pepela i kise, prozdirao je sve, miris smrti i praznine.

Karlos Ruis Safon, Senka vetra

Wednesday, February 10, 2010

Grejam Grin, Kraj jedne ljubavne price


....Probudio sam se tuzan zbog njenog promisljenog saveta koji mi je jos uvek zvonio u usima, a vec tri minuta posle budjenja njen glas na telefonu rasprsio je moju tugu. Nikada ni pre ni posle nisam upoznao zenu koja je mogla da promeni celo moje raspolozenje samo obicnim telefonskim pozivom, a kad bi usla u sobu ili me dodirnula rukom, istog trenutka bi uspostavila apsolutno poverenje koje bih izgubio cim ostanem sam.

Grejam Grin, Kraj jedne ljubavne price

Saturday, February 6, 2010

Franc Kafka, Odluke


Odluke


Uzdići se nad bednim stanjem - to mora biti lako čak i kad se energija na silu ulaže u to. Otrgnuću se od stolice, hitaću oko stola, razmrdaću glavu i vrat, unosiću vatrenost u pogled, zatezaću mišiće oko očiju. Postupaću nasuprot svakom osećanju, burno ću pozdravljati A. ukoliko sada naiđe, ljubazno ću trpeti B. u svojoj sobi, a sve što bude rekao C. upijaću dugačkim gutljajima, uprkos bolu i naporu.

Ali čak i ako tako bude, ipak će pri svakoj grešci, koja ne može izostati, dolaziti do zastoja u celini, i u onome što je lagano i u onome što je teško, i ja ću biti prinuđen da se vrtim u krug.

Stoga, ipak, kao najbolji savet ostaje: primati sve onako kako je, ponašati se kao teška masa, pa makar se sam osećao kao da si oduvan, ne dozvoliti da te nešto namami na pogrešan korak, posmatrati druge životinjskim pogledom, ne osećati kajanje, ukratko - sopstvenom rukom pritiskati ono što je od života još ostalo kao avet, to jest još uvećati poslednji grobni mir i ne znati više za postojanje ičega drugog osim njega.

Karakterističan pokret takvog stanja jeste prelaženje malim prstom preko obrva.


Franc Kafka

Friday, February 5, 2010

Salman Rusdi, Deca ponoci


Priznajem: vise od svega strahujem od besmisla.

Ono sto je vazno u nasem zivotu desava se uglavnom u nasem odsustvu.

Ono sto je stvarno i ono sto je istinito nije neminovno isto.

Da biste shvatili jedan jedini zivot, morate progutati ceo svet.

Niko se ne moze suociti s`ovim svetom stalno otvorenih ociju.

Kad vam se rodi prvo dete- rekao je- i vi cete postati stvarni.

Cuvaj tajnu i ona ce se ukiseliti u tebi, od onog o cemu cutis zaboli stomak.

Ljudi su kao macke,- kazao sam sinu- ne mozes nicemu da ih naucis.


Salman Rusdi, Deca ponoci

Wednesday, February 3, 2010

Ernesto Sabato, Pre kraja

Kad me zaustave na ulici, na trgu ili vozu, da bi me pitali koje knjige treba citati uvek im kazem: "Citajte ono sto vas uzbudjuje, to ce biti jedino sto ce vam pomoci da podnesete svoje postojanje."


Onako kako se priblizavamo smrti, tako se naginjemo ka zemlji. Medjutim ne zemlji uopsteno, vec onomkomadu, onom najdaljem al tako voljenom komadu zemlje na kom je proteklo nase detinstvo i za kojim toliko ceznemo.




...Svet kao da koraca ka sopstevenom raspadanju, dok nas zivot posmatra, otvorenih ociju, gladne od tolike covecnosti.

Izgubljen u svetu tunela i hodnika, stramputica i racvanja, medju mutnim pejzezima i mracnim uglovima, covek drhti pred nemogucnoscu svakog cilja i pred neuspehom svakog susreta.

Ernesto Sabato, Pre kraja