Saturday, December 26, 2009

Francesko Petrarka


LXXXVIII


Smrt ne moze slatko lice gorkim cinit,
al od slatka lica smrt slatka bit moze,
ona koja dobrom sve mi misli proze
vodjom moze biti, mrtvim me ucinit.

A onoj sto znase svojom nogom strti
tartarska vrata, koja krivi svoje
na stedjase, jaca smrcu hitije moje;
drag mi tvoj dolazak, dakle dodji, smrti!

I ne kasni jer je tvoje vreme doslo,
a da i nije, smrcu nje bi bilo,
jer bavljenje njeno na zemlji je proslo.

Otkad ona podje ja ne zivim vise,
gde je ona bila meni bese milo,
koraci se moji sa njenim ustavise.

Francesko Petrarka

Thursday, December 24, 2009

Franc Kafka, Čigra


Čigra

Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom, počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela, filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru dok se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice - pa tako, naprimer, i čigre koja se vrti - dovoljno za saznanje opštega. Stoga se on nije bavio velikim problemima, to mu se činilo neekonomično. Ako se najsitnija sitnica zaista spozna, sve će biti spoznato, - i on se zato bavio samo čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se čigra zavrti, njega bi prožimala nada da će u tom sad uspeti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvarala u izvesnost, ali kad bi nakon toga uzeo u ruku taj glupi komad drveta, smučilo bi mu se, i dečja vika, koju dotad nije čuo i koja mu je sad iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle, i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.


Franc Kafka

Wednesday, December 23, 2009

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Uroboros, M.C. Escher

...Ti si tako beskrajno mocan da sebi mozes da dozvolis luksuz da budes dobar.

Ja sam Bog, ista samoca, ista oholost, isto ocajanje sto nisam jedno od bica koje sam stvorio, bas kao svi. Svi koji zive u mojoj svetlosti i nasuprot ja koji zivim u nepodnosljivom svetlucanju svoje tame.

Budalastine su najuocljivije u meri u kojoj su neobjasnjive, kao po pravilu uklapaju se sa zagonetkama....sada pak mislim da je svet jedna dobrodusna zagonetka, koju uzasnom pravi nasa ludost jer pretenduje da intrepretira prema sopstvenoj istini.

Za svakog ko razmislja o cetiri stvari bolje bi bilo da se nije ni rodio: o onome sto je iznad, onome sto je ispod, onome sto je pre i onome sto je posle.
Talmud


Kukavica mre toliko puta i pre svoje smrti. Hrabar covek okusi smrt jednom i nikad vise.
Sekspir, Julije Cezar

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Monday, December 21, 2009

Ted Hjuz, Loza, Teologija


Adam_and_Eva_by_Everything_Nikon

Loza


U početku beše Krik
koji Krv stvori
koji Oko stvori
koji Strah stvori
koji Krilo stvori
koji Kost stvori
koji Granit stvori
koji Ljubičicu stvori
koji Gitaru stvori
koji Patnju stvori
koji Adama stvori
koji Mariju stvori
koji Boga stvori
koji Ništa stvori
koji Nikad stvori
Nikad Nikad Nikad
koji Vranu stvori
što vapi za krvlju
larvama i ljuskama
bilo čim
trepereći krilima bez perja
u prljavštini gnezda.




Teologija
 

Ne, nije zmija
Jabukom zavela Evu
Neko je tu
Pobrkao lončiće.

Adam je pojeo jabuku.
Eva je pojela Adama.
Zmija je pojela Evu.
Ovo je mračna utroba.

A zmija, dotle,
Sita drema u Raju -
Isceri se kad čuje
Da Bog svadljivo zove.


Ted Hjuz,
muz Silvije Plat


Saturday, December 19, 2009

Ernesto Sabato, Abadon, andjeo unistenja



Najvise ga je cudila raznolikost bica koja mogu citati istu knjigu, kao da je ona mnostvo, bezbroj razlicitih knjiga; jedan jedini tekst, a dopusta bezbroj tumacenja, razlicitih, pa i oprecnih o zivotu i o smrti, o smislu postojanja. Jer inace ne bi bilo shvatljivo kako to da privlaci nekog mladica koji misli na mogucnost da opljacka banku, i nekog uspesnog poslovnog coveka. "Boca u moru", rece sebi. Ali sa nejasnom porukom, koja se moze tumaciti na toliko nacina da bi se brodolomnik tesko mogao snaci.

Covek je obicna crkotina, koja se kad-tad prilagodi stvarnosti, dok mu umetnost sluzi kao alibi.

Fikcija ima mnogo slicnosti sa snovima, koji mogu biti svirepi, nemilosrdni, ubilacki, sadisticki, cak i kod normalnih osoba, koje su danju spremne da drugima pomazu. Mozda su ti snovi nekakvo rasterecenje. A pisac sanja kroz drustvo. To je neka vrsta kolektivnog sna. Zajednica koja bi zabranila fikciju dosla bi u ogromnu opasnost.

Ernesto Sabato, Abadon, andjeo unistenja

Friday, December 18, 2009

Umberto Eko, Fukoovo klatno


Puf, ne postoje arhitipovi, postoji telo. U stomaku je lepo, jer u njemu raste dete, meskolji se tvoj ptic sav veseo i hrana tek dobija svoj ukus, i zbog toga su lepi i vazni pecina, klanac, podzemna galerija, sve drugo pod zemljom, pa cak i lavirint koji je nacinjen kao i nasa dobra i sveta crevca, i kad neko treba nesto da izmisli to izvlaci odavde, jer si i ti dosao odavde onog dana kada si se rodio, a plodnost je uvek u nekoj rupi, gde prvo nesto trune a zatim eto ga tu, jedan kinescic, jedna urma, jedan baobab. No visoko je bolje od niskog, jer ako si sa glavom nadole krv ti udari u glavu, jer noge smrde a kosa daleko manje, jer je bolje popeti se na drvo i brati voce nego zavrsiti pod zemljom kao hrana za crve, jer retko ti pozli kada dosegnes visoko (morao bi bas glavom u plafon) a obicno ti pozli dok propadas dole, i eto zbog cega je u visokom andjeosko a u niskom demonsko. Ali posto je istina i ona sto sam malo pre rekla o svome stomaku, istine su obe ove stvari, lepo je i ono nisko i ono unutra, u izvesnom smislu, a u sasvim drugom lepo je ono visoko i ono spolja, i nema nikakve veze duh Manucija sa univerzalnom kontradikcijom. Vatra drzi toplotu a hladnoca ti izaziva upalu pluca, narucito ako si neki mudrac od pre cetiri hiljade godina, pa dakle vatra ima tajanstvene moci, konacno i zato sto ti skuva pile. Ako hladnoca cuva isto pile i ako ga se vatra dohvati ima tako da se nadujes, dakle ako mislis na jednu stvar koja se cuva hiljadama godina, kao sto je mudrost, moras da je pomislis sa neke planine, sa visine (a videli smo dobro), ali u nekoj pecini (koja je isto tako dobra) i po vecnoj hladnoci tibetanskog snega (sto je jako dobro). I ako posle zelis da saznas zbog cega mudrost dolazi sa istoka a ne sa svajcarskih Alpa, to je zato jer je s jutrom telo tvojih predaka, dok se jos drzalo mraka, gledalo ka istoku ocekujuci da se rodi sunce a ne da padne kisa, bando nijedna.

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Friday, December 11, 2009

Milo Lompar, Moralistički fragmenti




Varalice su izgubile svoj sarm: spretan, vest, politicar ili bankar umetnik ili advokat,varalica je ostao bez sarma. To saznanje kuca u temelj njegovog identiteta. Jer moguce je biti ne simpatican lekar, buduci da je svrha tog izbora polozena u lecenje; moguce je biti mrgodan profesor, posto je tu svrha polozena u poucavanje; ali, varalica ne moze razdvojiti varanje i sarm, jer tek sarm cini varalicu dostojnu postovanja. Obmane li nas ne sarmantan covek, to znaci da smo glupi; obmane li nas sarmantna varalica to znaci da smo naivni. Ko bi izabrao da bude glup kada moze da bude naivan?
Zorz de la Tur je veliki slikar:i u najstrozoj panorami njegovih slika mozemo pronaci par njegovih slika. Njegova Magdalena sa mrtvackom glavom na kolenu ili na nocnom stolu, zagledana u svecu koja svuda okolo rasprostire tamnu svetlost, kao da potstice posmatraca da se izgubi u nekoj nestvarnoj odsutnosti, u praosnovnoj zamisljenosti i melanholiji. Ipak je njegova slika o smrti Svetog Sebastijana umetnicki radikalnija: naglasen geomatrizam figura, njihov skoro apstraktan polozaj,dominacija linije, naglasena tama koja pritice sa svake strane i opkoljava svaku figuru, mutna svetlost jedne svece- sve to deluje ultramoderno. Kao da je standardni religiozni motiv podvrgnut duhovnom iskustvu apstraktnog slikara. Neobino je, medjutim, da na slici ne vidimo nicije oci: tuga se izrazava na taj nacin sto su oci svih skrivene, tek jedna suza na licu svetice svedoci o zalosti. Ovo izostavljanje ociju, njihovog dinamizma, kao da nam sugerise kako nema nikakvog varanja u smrti sveto Sebastijana ni u tugi koja je nastala u suocavanju sa tom smrcu.
Odakle nam ova pomisao? Ako pogledamo drugu De la Turovu sluiku- na kojoj svetlost nije tako mutna-prepoznajemo da nas slutnja dobija opravdanje. Jer slika koja nosi naziv La Tricheur, nastala u periodu izmedju 1633 i 1639 godine, ulje na platnu, koja se nalazi u Luvru i koju na engleskom zovu The Cheater a na nemackom Der Falshopieler, prikazuje nam zapanjujuce intenzivnu igru ociju. Ali, onaj koga varaju, koji se nalazi na desnoj strani slike, suvise je zagledan u svoje karte, suvise usresredjen na ono ispred sebe, suvise ne zainteresovan za sve oko sebe, da bi mogli jasno videtti njgove oci. Bogato obucen mlad covek , iza kojeg se nalazi svetla pozadina sto nam pokazuje da je odabran da bude zrtva prevare, dok se tamna pozadina rasprostire iza varalica, pretstavlja ne ophodan deo umetnicke zamisli, ali ne i njen odlucujuci domasaj. Jer, psiholosko i znacenjsko srediste slike usmereno je ka figurama troje varalica: dve zene nastoje , dok ga posluzuju vinom, da ga lise novca sa stola, kao sto muskarac po kome je slika imenovana krije keca karona iza ledja.
Ali, njihovu medju zavisnost, koju jeDe la Tur naznacio kroz psiholosku suptilnost pokreta njihovih ruku, odlucujuce izrazava igra ociju: Svako gleda u drugom pravcu, napetost je ispunila ovaj cas tisine, pogledom prate jedni druge, kao da nesto sumljaju, kao da su na zrtvu zaboravili, skrivanje karata ucestvuje u varanju kao i sluzenje vinom.Sta medjutim, znaci ako na ovaj nacin posmatramo De3 la Turovu sliku? U tom slucaju je dopusteno pretpostaviti da je zrtva samo istoriski rekvizit slike, svakako neophodan, dok je univerzalnost slike polozena u figure varalica. To postaje jos naglasenije ako zamislimo sliku bez figure prevarenog. Onda tada dobija potpuno moderno svojstvo: izostavljanjem prevarenog, odjednom svi postaju prevareni.Jer, razrusena je suptilna igra samih varalica ,ona je ostavljena bez spoljasnjeg tezista,oslobodjene su sile samog varanja kao takvog,dolazi do eksplozije njegovog jezgra: ne zna se vise ka kome je varanje usmereno, ko koga vara, predhodni pogledi saradnje postali su pogledi nepoverenja.
To znaci da je ospoljeno duplo dno De la Turove slike, ono sto je u njoj potisnuto, premda ne prestano dejstveno. Dok su-sa figurom prevarenog-medjusobno povezane teznjom da nekog prevare , dok oni saradjuju vodjeni tom svhom, dotle su-bez te figure-otkriveni njihovi istinski odnosi:oni nicim vise nisu povezani, oni se uvek istovremeno medjusobno varaju,oni vise ne upravljaju sobom zato sto varanje- kao takvo , kao dejstvo oslobodjeno svrhe- vlada njima. Njihove oci se razilaze ne zato sto prate sve oko sebe nego zato sto prate jedni druge, u strahu medjusobne prevare.Onaj koji gleda u posmatraca, koji krije keca karona, ne upucuje nas da saucestvujemo sa prevarenim nego nas kontrolise u strahu da ga ne prevarimo, da sa ne ocekivane strane ne dodje nevolja.Tako se osvedocavamo u lebdivo i ne zadrzivo rasprostiranje varanja: sveobuhvatnost varalica prenosi se u posmatraca. Odjednom su u strukturu varanja obuhvaceni svi: i akteri, i posmtraci, i vreme. Tu vise nama mesta za sarm.

Moralistički fragmenti, Milo Lompar

Wednesday, December 9, 2009

Ketrin Nevil, Osmica


Sluga je na pijaci cuo da ga trazi Smrt. Otrcao je kuci i rekao gospodaru da mora pobeci u obliznji grad Samaru, kako ga Smrt ne bi pronasla.
Te veceri, posle obeda, na vratima se zacu kucanje. Gospodar otvori i ugleda Smrt u dugackoj odori sa kapuljacom. Smrt se raspitivala o sluzi.
Lezi bolestan u krevetu, slaga uzurbano gospodar. Suvise je bolestan da bismo ga uznemiravali.
Cudesno, rece Smrt. Onda nema sumlje da se nalizi na pogresnom mestu. Jer nocas tacno u ponoc imam sa njim sastanak. U Samari.

Legenda o sastanku u Samari

Uvek sebe moras dovesti u polozaj da biras izmedju dve mogucnost.

Taljeran

U kokosovim orasima cesto se nadju skeleti miseva, jer lakse im je da onako mrsavi i pohlepni udju, nego da kasnije izadju siti, al debeli.

Sah je moj zivot, Viktor Korcnoj, ruski velemajstor

Sta je buducnost? Sta je proslost? Sta smo mi? Sta je taj magicni fluid koji nas optace i skriva stvari koje moramo doznati? Zivimo i umiremo okruzeni cudima.

Napoleon Bonaparta

Lakrdijaš iz špila karata od vajkada se poistovećuje sa Smrću. Ali on je takođe simbol ponovnog rođenja. Kao i nevinosti koja je krasila čovečanstvo pre Pada. Dopada mi se da razmišljam o njemu kao o vitezu svetog grala, koji mora biti prostodušan da bi se sapleo o sreću za kojom traga.

Ketrin Nevil

Svi citati iz Osmica  Ketrin Nevil

Sunday, December 6, 2009

Franc Kafka, Putnik u tramvaju



Kafkin crtez

Putnik u tramvaju


Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno.

Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odevena je u crno, nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz telo i ima okovratnik od bele guste čipke, otvorenom levom šakom se oslonila o zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i širok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i vidim celu poleđinu desne ušne školjke i senku pri korenu.

Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome?

Franc Kafka

Tuesday, December 1, 2009

Horhe Luis Borhes, Pescana knjiga

Recenica je htela da bude ostroumna, a naslutio sam da je nije izgovorila prvi put. Kasnije sam saznao da joj nije bila svojstvena, ali ono sto kazemo ne dolikuje nam uvek.

Urlika

Nisam se zenio zbog neodlucnosti ili nemara ili iz nekog drugog razloga i sada sam sam. Ne boli me usamljenost; dovoljno je napora potrebno da covek trpi samoga sebe sa svojim hirovima.

Godine ne menjaju nasu sustinu, ako je uopste imamo; poriv koji ce me jedne noci odvesti na Kongres sveta bio je isti onaj koji me je na pocetku doveo u redakciju lista Poslednji Cas (Ultima Hora).

Kongres



Divljak ne moze da shvati misionarevu bibliju; putnik ne vidi istu uzad kao i posada. Kada bismo stvarno videli univerzum mozda bismo ga razumeli.

There are more things

Znam istinu, ali ne mogu da osmisljam istinu. Neprocenjiv dar saopstavanja istine nije mi dat.

Sekta tridesetorice

Raspravljalo se o problemu spoznaje. Neko je pomenuo platonsku tezu da smo vec sve videli u predhodnom svetu, tako da je spoznaja prepoznavanje; moj otac je, mislim rekao da je Bejkon napisao: ako je ucenje secanje, onda je neznanje, u stvari zaborav. Drugi sagovornik, gospodin u godinama, koji mora da je bio malo izgubljen u toj metafizici, odlucio je da uzme rec. Rece sa sporom sigurnoscu:
- Nikako da shvatim do kraja to o platonovskim arhetipovima. Niko se ne seca kada je prvi put video zuto ili crno, ili prvog puta kada mu se svidelo neko voce, mozda zato sto je bio mali i nije mogao da zna da zapocinje veoma dugacak niz. Naravno, postoje i drugi "prvi put" koje niko ne zaboravlja.

Noc darova

Horhe Luis Borhes, Pescana knjiga


Friday, November 27, 2009

Herman Hese, Narcis i Zlatousti


Nije nas zadatak u tome da se priblizimo jedan drugom, kao sto se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno.Nas cilj nije da se slijemo jedan sa drugim vec da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naucimo da vidimo i postujemo ono sto taj drugi jeste: nasa suprotnost i dopuna.

Prirode tvog kova, snaznih i neznih cula, nadahnuti ljudi, sanjalice,pesnici, ljubavnici, gotovo uvek nadmasuju nas ostale, ljude od duha. Vi vodite poreklo od majke. Vi zivite u obilju, vama je data snaga ljubavi i sposobnost dozivljavanja. Mi ljudi od duha, iako se cesto cini da upravljamo vama ostalima i da vas vodimo, ne zivimo u obilju, mi zivimo u pustosi. Vama pripada izobilje zivota, vama sok plodova, vama vrt ljubavi, lepa zemlja umetnosti. Vas zavicaj je zemlja, nas ideja. Vasa opasnost je davljenje u culnom svetu, nasa gusenje u bezvazdusnom prostoru. Ti si umetnik, ja sam mislilac. Ti spavas na grudima majke, ja bdim u pustinji. Meni sija sunce, tebi sijaju mesec i zvezde, tvoji snovi su o devojkama, moji o decacima...

Jer ima ljudi kojima je dato da duboko i snazno osecaju lepotu sveta i da u svojoj dusi nose uzvisene , plemenite slike, ali koji ne nalaze puta da se tih slika lise i da ih na radost ostalima iznesu na svetlost dana i saopste.

Herman Hese, Narcis i Zlatousti

Wednesday, November 25, 2009

Lojze Vizer, Kratke stranice jednog zivota



Kratke stranice jednog zivota
Detinstvo na selu bilo je lepo, ali je prebrzo proletelo. Suma, livada, basta, igra sa rodjacima i rodjakama, svuda zvuk slovenackog jezika.
Osnovna skola je vec bila malo napornija. Dreka direktora: "Ako sam u ratu izasao na kraj sa vojnicima, valjda cu izaci na kraj i s vama." U drugom razredu osnovne skole, klecanje u uglu sa podignutim rukama, jer roditelji nisu mogli da mi kupe cilindar za pozorisnu predstavu. Sedenje posle casova radi ucenja slovenackog jezika, zato sto se nastava slovenackog obavljala posle redovnih casova. U cetvrtom razredu, prekorni pogled skolskog inspektora, direktora i nastavnika, jer sam bio jedini koji je isao u gimnaziju, uz to slovenacku. "Treba da odes u Viktring, u glavnu skolu, tamo su ti prijatelji, ovde nemas nikog."
U gimnaziji, posle podnevna nastava, zato sto nije bilo slovenacke gimnazije.Igrao sam fudbalu ASKO, Kotmara vas, cetiri godine, sve dok me nisu iskljucili zbog duge kose i politicke neposlusnosti. Borba sa latinskim, ponavljanje cetvrtog razreda, upravo zbog latinskim. Lektira Seksualna borba mladosti Vilhelma Rajha, u trecem razredu, u pauzi; zaplena knjige zbog nedolicnog ponasanja u slobodno vreme. Tek posle nekoliko nedelja vracaju knjigu mom ocu.
I vec pocinje profesionalni zivot. Za pocetak ucim kuvarski zanat. U narodnom podrumu.Posle cetrnaest dana, trovanje krvi. Posle jos cetrnaest dana, otpustanje. Kako kasnije saznajem, uz obrazlozenje "taj je posle dva meseca prevazisao sve segrte". Kada su me udaljili nisu znali da sam ionako nameravao da odem. Biro rada. Na pitanje sta umem i sta me zanima, odgovaram- citanje. Okretanje telefona, saputanje u slusalicu sluzbenika, ponuda moje licnosti uz komentar:" Komplimenti gospodine inzinjeru; hvala gospodine inzinjeru, ali ipak moram da vam kazem, on je Slovenac!" Primaju me bez obzira na to. Pocinje ucenje za knjigovezca, godinu dana u Klagenfurtu, dve godine u Becu.
Ostalo cu brzo ispricati: vojsku sam sluzio u Alenstajgu, radio sam u knjizari Herman, u 20. godini imao sam sopstvenu stampariju, u 26. sam radio kao offset- monter, u 27. preuzeo sam izdavacku kucu Drava Verlog i knjizaru Nasa knjiga, kao i modernizaciju domace stamparije; prvi prevodi dela slovenackih pisaca od kojih nijedno nije bilo objavljeno na nemackom; pocetak opazanja slovenacke knjizevnosti na nemackom govornom prostoru. U 32. godini sam osnovao sopstvenu izdavacku kucu, zaposlio se u firmi Colonia osiguranje u oblasti organizacije, posle dve godine bio sam odgovoran za poslovanje sa Jugoslavijiom, sto se ukida zbog ratnog meteza. Austriski sef marketinga osiguranja bio sam jos dve godine.Godine 1990 dobio sam austrisku drzavnu nagradu za izdavastvo.
Sa 38 godina napustio sam osiguranje i usresredio se na izdivastvo, pomagao porodicama spisateljica i spisatelja emigranata, osnovao Bosansku biblioteku, dobijao pisam-bombe, na moju adresu stizala su i lazna pisma-bombe i pretnje ubistvom, optuzen sam zbog navodne prevare sa subvencijama, da bih posle 18 meseci istrage i sudskog procesa bio oslobodjen; zapao sam u tesku finansisku krizu, otudjeno mi je nasledstvo, zivotno osiguranje, jedna stara seoska kuca i sva nepokretna dobra.
Autor sam radio emisije Noc knjige Oko zamka, osnivac i izdavac edicije Probrana Evropa, osnivac Vizerove enciklopedije evropskog Istoka, jedan od inicijatora Velike nagrade istocnoevropske knjizevnosti, koju je ustanovio BA/CA i KulturaKontakt Austrije, suorganizator evropskog dijaloga Duh i sadasnjos u Segaubergu, predstavnik dvojezicnog radija AGORA , gostujuci lektor na univerzitetu Alpen-Adria u Klagenfurtu/Celovec, 2002 i 2006, inicijator internet platforme proKarnten/za Korosko, godine 2004. predsednik Austrije mi je dodelio pocasnu profesionalnu titulu profesora. Izdavac, pisac, prevodilav.
Otac, suprug, kuvar.....


Lojze Vizer (1954) je izdavač, pisac i prevodilac. Njegova izdavačka kuća Vizer Ferlag, koja već dve decenije uspešno promoviše književnost zemalja Jugoistočne Evrope, do sada je objavila više od 800 naslova. Edicije Europa erlesen (Iščitati Evropu) i Wieser Enzyklopaedie (Vizerova enciklopedija) dostigle su kultni status.
Živi u Klagenfurtu/Celovcu.

Sunday, November 22, 2009

Silvija Plat, Rani odlazak, Ti si, Obešeni


Obešeni

Ščepao me za koren kose bog neki.
Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka.

Ko gušterov kapak škljocnuše s vidika noći:
Svet šturih belih dana u duplji bez senika.

Grabljiva dosada za ovo me drvo pribi.
Da je on na mom mestu, isto učinio bi.




Ti si


Na klovna nalik, najsrećniji na svojim rukama,
stopala do zvezda i mesečeva lobanja,
sa škrgama k'o riba. Zdrav razum
zgrčenih palčeva na način dodoa.
Smotan u tebi poput kotura,
lovi svoju tamu k'o što sove rade.
Mutav k'o repa od četvrtog
jula do Dana svih budala,
o, ti visokonarastajući, moj hlepčiću.

Mutan k'o magla i iščekivan k'o pošta.
Dalja od Australije.
Atlas svinutih ledja, naš putujući račić.
Umotan k'o pupoljak a kod kuće
k'o sladjica u vrču salamure.
Vrša puta jegulja, bockavih.
Skakutav k'o meksički grah.
Ispravan k'o dobro izveden zbir.
Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom.

Rani odlazak


Gospo, soba vam je prepuna cvijeća.
Sjećat ću se toga kad me izbacite,
Mene što sjedim ovdje i dosađujem se kao leopard
U vašoj prašumi svjetiljaka od vinskih boca,
Baršunastih jastučića boje krvavice
I bijelih porculanskih riba poletuša iz Italije.
Zaboravljam vas, slušajući kako rezano cvijeće
Pijucka tekućine iz odabranih lončića,
Zemljanih vrčeva i krunidbenih pehara
Poput ponedjeljnih pijanica. Mliječne bobe,
Mjesni skup odličnika, klanjaju se
Svojim štovateljima u ploči stola:
Gomili očnih jabučica što gore gledaju.
Jesu li ono latice ili listovi s kojima ste ih združili –
Oni zelenilom isprugani ovali srebrnog tkanja?
Te crvene pelargonije poznajem.
Prijatelji, prijatelji. Vonjaju na pazuha
I zamršene jesenje bolesti,
Mošune poput ljubavničke postelje sljedećeg jutra.
Nosnice mi bride od nostalgije.
Močvare kane: nošnja njihove nošnje.
Nožnim prstima dodiruju ustajalu vodu kao magla gustu.

Ruže u čovjekolikom krčagu
Ispustile su dušu prošle noći. Krajnji čas.
Žuti im steznici bijahu spremni da se rascijepe.
Hrkali ste, a ja čuh kako se latice odriješuju,
Bubnjajući i kuckajući poput nervoznih prstiju.
Trebali ste ih baciti prije no što pomrijehu.
Svijetanje otkri komodu
Uneređenu kineskim rukama. Sad u me pilje
Krizanteme velike kao
Holofernova glava, uronjene u isti
Grimiz kao ova zdepasta sofa.
U zrcalu ih podupiru njihove dvojnice.
Slušajte: vaši podstanari miševi
Štropoću paketićima krekera. Glatko brašno
Prigušuje im ptičje nožice, a oni zvižduću od radosti.
A vi i dalje kunjate, nosom prema zidu.
Ova mi rosulja pristaje poput sumornog ovoja.
Kako stigosmo u vaše potkrovlje?
Pružili ste mi džin u stklenoj vazi za pupoljke.
Zaspasmo kao kamenje. Gospo, što to činim
S plućima punim prašine i jezikom od drveta,
Do koljena u studeni, pod samim cvijećem?




Silvija Plat

Thursday, November 19, 2009

Goleman citira


Emocionalna inteligencija Danijela Golemana je meni jako bitna knjiga i ovog puta izdvajam neke citate, drugih ljudi, koje je Goleman naveo.


Svako se moze razljutiti- to je lako. Ali, naljutiti se na pravu osobu, u pravoj meri, u pravo vreme, zbog valjanog razloga i na pravi nacin- to nije lako.
Aristotel, Nikomahoiva etika


Covek srcem ispravno vidi; sustinsko je ono nevidljivo.
Antoan De Sent Egziperi, Mali princ

Zivot je tragedija za one koji misle a tragedija za one koji osecaju.
Horas Valpol

Doktore, ko vas je svemu ovome naucio?
Brzo je usledio odgovor:
Patnja
Albert Kami, Kuga

Saturday, November 14, 2009

Hans H. Grelan, Filozofija osecanja


Tesko je shvatiti da ja nisam telo, vec da je telo moja situacija. Grubo receno, biti visok ili lep nije nesto sto covek jeste, vec situacija u kojoj je covek.

U trenutkuja imam slobodu, ali moja proslost je zauvek utvrdjena i moze se odrediti. U trenutku ja imam izbor, ali su u mojoj proslosti izbori vec doneti, i ja sam se ponasao na jedan nacin koji se da odrediti: kao neveran ili veran, kao zatvoren i miran ili otvoren i zivahan itd. Proslost je muzej mojih odluka i postupaka koje sam do sada doneo i ucinio. Ali proslost je takodje moja polazisna tacka u trenutku, jedna data cinjenica koju ne mogu promeniti, vec prema kojo se samo mogu odnositi.


Hans H. Grelan, Filozofija osecanja

Tuesday, November 3, 2009

Paolo Maurensig,Vukovlad


Mediokriteti nastanjuju svet,- govorio je, postoje vojske osrednjih koji misle da mogu da se probiju laktajuci se, mediokriteti koji se mole, idu na kolenima nemajuci cak ni snage da podignu pogled prema onome ko im gospodari. Osrednji koji stvaraju karijere u politici jer se oslanjaju na citavu povorku mediokriteta, osrednji koji upadaju u drzavne kancelarije, mediokriteti koji se ne razlikuju medjusobno u toj vojsci zbog potpune posvecenosti podcinjavanju. Ti mediokriteti umisljaju da osrednji odredjuju sudbinu sveta; svako je ponosan na svoju jadnu ulogu. Na zvanicna pisma. General koji podpisuje naredbe za pokolj svojih ljudi, ucenik koji sara po zidu, kucna pomocnica koja na plocniku srece pogled bogatasa sto prolazi u svom automobilu....Svi ti mediokriteti veruju da su imali znacajnu ulogu u istoriskim dogadjajima....


Paolo Maurensig,Vukovlad

Tuesday, October 27, 2009

Sam Shepard, Posmatrajuci uspavanu ljubavnicu


Posmatrajuci uspavanu ljubavnicu

Budim se
Ali samo
Napola

Izgledas kao moje djete
Disi
Bespomocna spavacice
Uplasena svojim snovima
Cijepanjem sna

Disem s tobom
Disi isto tako
Pogledaj kako je to biti ti
Dok spavas

Osjecam se poput detektiva
Koji uhodi
Tvoje uspavano tijelo

Nisam daleko od sna
Tvoj san se mijenja
Usne ti se pomicu

Govore mi
Rijecima koje nikada nisam cuo

Zatim dolazi ceznja
Koju ne razumijem

Jer izgleda kao da je osjecam prema tebi
Ali ti si ovdje
Sroga ne razumijem
Cemu ova ceznja

Grlim te u snu
Moja ruka se pomice zajedno sa tvojim disanjem
S njime se dize i pada

Za trenutak pomisljam na ubijanje
Miran
Ukocen

Ceznja me zbunjuje
Zelim tvoje snove u sebi
Zelim potisnuti tvoje snove
U sebe

Cim se svijetlo probije
I noc se pretvoti u dan
Zelim znati da cu umrijeti prije tebe
Zelim znati da cu umrijeti prije tebe
Vise nismo ljubavnici


Sam Shepard

Sunday, October 25, 2009

Majkl Polan,National geographic



Secam se kada sam prvi put prelistala National geographic-Srbija, neizmerno su mi se svidele fotografije i clanci koje sam samo letimicno pogledala.Jos iste veceri sam kupila taj broj, i procitala ga od prve do poslednje strane.Potrudila sam se da nabavim i sve brojeve koji su izasli pre toga i posle toga. Zarazila sam i Velikog Moljca. Danas sam procitalka clanak koji me odusevio i odmah sam resila da deo istog napisem i ovde...


Mi životinje ne cenimo biljke ni izdaleka dovoljno. Kada kolegu, čoveka, želimo da omalovažimo kao neefikasnog ili suvišnog, nazivamo ga „biljkom“. Za osobu koja je postala krajnje bespomoćna zato što je izgubila većinu osnovnih oruđa za snalaženje u životu, kažemo da „vegetira“. Pa ipak, biljke se, hvala na pitanju, sasvim lepo snalaze u životu, što su činile i milionima godina pre nego što smo im se mi pridružili. Istina, nedostaju im takve sposobnosti kao što su kretanje, upravljanje oruđima i vatrom, čudesa svesti i jezika. Za životinje kakve smo mi, to su oruđa za život koja smatramo „najnaprednijima“, što uopšte nije iznenađujuće, budući da su ona bila zvezde vodilje našeg dosadašnjeg evolutivnog razvoja. Ali, sledeći put kada padnete u iskušenje da ljudsku svest slavite kao vrhunac evolucije, zastanite da razmislite odakle vam ta ideja. Upravo iz ljudske svesti. I nije baš neki objektivan izvor.

Pa, hajde da slavimo i neke druge vrhunce evolucije, one koji bi uživali daleko veći publicitet kada bi, umesto nas, istoriju prirode pisale biljke. (Pretpostavljam da je dvonožac s prezimenom koje asocira na polen najpozvaniji za to.) Jer, dok smo mi usavršavali kretanje, svest i jezik, biljke su vredno radile na razvijanju sasvim drugačijeg paketa trikova, uzimajući u obzir osnovnu životnu činjenicu zajedničku svim biljkama: ukorenjenost. Kako da raširite okolo svoje gene kada ste zaglavljeni na jednom mestu? Postanete jako, jako dobri u stvarima kao što su biohemija, inženjering, dizajn i boje, kao i u veštini manipulisanja „višim“ bićima, životinjama primitivnijim od nas i nama samima. Tu posebno mislim na jednu od najvećih i najraznovrsnijih porodica biljaka cvetnica: 25.000 vrsta orhideja koje su, tokom oko 80 miliona proteklih godina, uspele da nasele šest kontinenata i praktično svako mogućno stanište na planeti, od pustinja zapadne Australije do tropskih šuma Centralne Amerike, od krova šume do podzemlja, od udaljenih vrhova mediteranskih planina do dnevnih soba, kancelarija i restorana širom sveta.

Majkl Polan,National geographic

Friday, October 23, 2009

Borislav Pekic,Besnilo





Njegov concept je polazio od hipoteze da je priroda – multiuniverzum specijalnosti koji nam se prikazuje kao univerzum. Nesto sto sve tekuce funkcije harmonicno povezuje u opstu, bez obzira postoji li ona uopste, ili se sadrzi u samom funkcionisanju. Da li naime svet sa zivotom ima smisla ili smisao iscrpljuje. Svaka stvar, svaki stvor, svaka prirodna pojava, sve do zooloskih vrsta i botanickih fela ima sebi svojstvenu, strogo odredjenu i ogranicenu ulogu. Od svih atributa ogranicenost je primarna, jer najmanje jedna funkcija prirode, NJENA inteligencija, NJEN covek – inteligencija priroda prirodi, a covek je tek poseduje- tezi da polje svog funkcionisanja prosiri na tudje domene ili izmeni sustinu drugih funkcija prirode, kao kada bi robot sto ga je covek prema sebi napravio pregao da coveka preudesi prema sebi . Sve, od sunca do usamljenog zbuna u pustinji, od svemirskog vakuma do teze ili entropije, od virusa do coveka, ima specificnu ulogu u sistemima medjusobnog funkcionisanja, podrazumevajuci da je upravo zbog njega nuzno izumiranje nekih, kreiranje drugih, nestanak dinosaurusa, a pojava legionarskog virusa. U svojim knjigama definisao je vecinu bitnih funkcija solarnog sistema I dokazao njihovu slozenu medjuzavisnost. Ovakva priroda, drzao je, funkcionise besprekorno, ostvarujuci svrhu ma kakva da je, sve dok se uvazava princip specijalnosti, dok se ne narusi delikatna ravnoteza medju njima. Covek je fragment prirode a ne vlastite istorije. Pre njegove pojave priroda se iskazuje kao sistem nenarusene ravnoteze. Pojava coveka “ inteligencija prirode”, stvorenog da je stiti, situacija se menja.Covek se otima zakonu specijalnosti nastojeci da kao vrsta bude univerzalno funkcionalan. Medjutim taj prerogative, priroda prirodi, multiuniji specijalnosti. Time se o njoj izaziva globalan poremecaj. Priroda se opire, uzvraca napad, stiti svoju primordijalnu sustinu. Zato je dao primere u geoloskim, ekoloskim, meteoroloskim, bioloskim katastrofama. Na taj nacin, dakako, priroda nema sanse da sacuva i svoj solarni fragment I svoj humani fragment. Jedno ce propasti. Ili ce covek unistiti solarni sistem ili ce sam biti unisten. Jedina sansa prirode je u njenoj (covekovoj) inteligenciji u tome da inteligencija obavlja funkciju zastite svih ostalih funkcija u prirodi. Covek mora postati tek jedna specijalnost prirode.



Aerodrom je bio tvornica za proizvodnju ljudi, gigantska masina za preradu mesa, u koju su tunelima podzemne zeleznice, pokretnim stepenistima, autobusima I automobilima na sve otvore ubacivali zaprepascujuce kolicine zive ljudske sirovine, da bi se ova, vec istog minuta, vratila na druge otvore izmenjena izgleda, pola rase i kakvoce. Ma pod kojim imenom i izgovorom funkcionisalo sve je ovde sluzilo istom cilju – prefabrikaciji covecanstva. Jedino je ostalo neizvesno cemu sluzi cilj.



Borislav Pekic,Besnilo

Wednesday, October 21, 2009

Elizabet Abot,Istorija celibata



Pre dve hiljade godina jedan obziran i posten stolar otkrio je da je mlada zena sa kojom je bio zarucen trudna. Nisu se njih dvoje suocili sa uobicajenom dilemom preterano zudnih mladih ljubavnika, koji bi u takvoj situaciji morali da pribegnu prevari da verecicim svinjske krvi simuliraju znake probusenog himena na besprekorno cistom lanenom carsavu svoje bracne postelje.Ta trudnoca najavljivala je veliku nevolju, bar za Mariju, buducu majku. Kako da tako nesto objasni Josifu, svom zarucniku, pa cak i samoj sebi? Uzasna istina glasila je da ona i Josif nikad nisu vodili ljubav.

Mnogi muskarci, verovatno vecina, reagovali bi srdito na takvu vrstu ponizenja. Zaruke su bile podjednako obavezujuce kao i brak, tako da i pored Marijine neprilike Josif nije mogao tek tako da je napusti. Mogli su da se razdvoje samo razvodom.

Mora da su Marija i Josif proveli mnogo vremena razgovarajuci. Mora da ga je marija molila, preklinjuci ga da joj veruje da ne zna kako se to dogodilo, da ga nikada nije prevarila sa drugim muskarcem. Josif mora da je tvrdio da niko ne moze sam da napravi bebu i da je tako nesto besmislica. Ipak, njen jad i suze mora da su ga dirnuli. Josif je odlucio da postupi uzviseno, te "namisli je tajno otpustiti", umesto da je izlozi patnji koja bi usledila posle odricanja od nje pred svedokom.

I dalje moren znacajem situacije u kojoj se nasao, Josif je zaspao razmatrajuci razne mogucnosti. Usnio je san i u njemu se andjeo Gospodnji pojavio pred njim i rekao mu " Josife, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za zenu svoju; jer ono sto se u njoj zacelo od Duha je Svetoga". Andjeo mu je cak otkrio i pol i ime deteta: bice to decak, kome je Josif trebalo da nadene ime Isus, sto je oblik imena Josua, a znaci "sa nama Bog". Pre nego sto se povukao iz Josifovog sna, andjeo je dodao da ce Isus " spasti narod svoj od grijrha njihovljevih".

U Josifovom snu, Marijina poricanja u potpunosti su potvrdjena. Kada se probudio, nesumljivo ushicen i potresen. Josif mora da je poverio svoja nocna otkrovenja zaprepascenoj Mariji, kojoj je neizmerno laknulo. Vise nije bilo ni govora o tome da ce je oterati. Umesto toga, Josif "uze zenu svoju", premda su se uzdrzvali od seksualnih odnosa, bar dok se dete nije rodilo.

Sve se odvijalo prema planu do poslednjih sati Marijime trudnoce. Zbogcarskog ukaza o masovnom popisu gradjana, Josif i njegova necesta morali su da otputuju u Vitlejem, grad Josifovih predaka, umesto da cekaju rodjenje bebekod kuce u Nazaretu. Da stvar bude jos gora, usled priliva pridoslica lokalna krcma bila je krcata, pa na kraju Josif nije mogao da pronadje bolji smestaj od stale. Tamo je Marija, medju iznenadjenim magarcima i drugim zivotinjama, rodila dete. Bilo je to kako je i predvideo prorok Isaija: "Eto, djevojka ce zaceti, i rodice sina, i nadjenuce mu ime Emanuil, sto ce reci: S nama Bog."

Prolazile su godine. Hristos je rastao i poceo da propoveda. Kada je napunio trideset tri godine i kada je postao radikalni populisa koga je establisment podrugljivo nazivao kraljem Jevreja, glavni svestenici, pisari i staresine okupili su se u palati prvosvestenika i skovali zaveru da ga ubiju. Ubistvo je trebalo da se dogodi odmah posle Pashe.

Zaverenici su imali i moc i novac. Podmitili su Hristovog sledbenika, Judu Iskariotskog, da prevari svog vodju, ponudivsi mu ogromnu sumu od trideset srebrnjaka.Ipak, nisu uspeli da iznenade Hrista. " Znate da ce za dva dana biti Pasha, i Sin Coveciji bice predan da se razapne", savetovao je svoje zasnute ucxenika, I jeste bio raspet, a njegove su muke bile dodatno otezane ponizavajucem krunom od trnja i nagoscu, jer su rimski vojnici s njega strgli odecu i zadrzali je u skladu s vojnicom tradicijom.

Hristos je napokon umro, ali nije zadugo ostao mrtav. Treceg dana njegovo je izmuceno telo ozivelo i kratko vreme on je opet hodao licem zemlje. Poslednje trenutke proveo je sa jedanaest svojih ucenika, posto se Juda Iskariotski obesi u napadu groznicavog pokajanja. "Idite, dakle, i naucite sve narode", nagovarao ih je Hristos, " krsteci ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha". A potom se, dok su njegovi ucenici zapanjeno posmatrali, vozneo na nebo.

Taj Boziji sin, cija je majka bila devica, ziveo je i umro prozet misijom da osnuje novu religiju koja ce privuci preobracenike i iz koje je, naposletku, i nastalo hriccanstvo. Njegova smrt i cuda vezana uz njunaveli su najranije hriscane na zakljucak da je apokalipsa blizu. Zasto bi, kada je smak sveta blizu, stvarali decu? Bolje je ostati u celiblatu i usredsrediti se na duhovno prociscenje.


~

Posle mnogo utrosene hartije i mastila, oci su uspeli da izdvoje vinovnika odgovornog za gnusnu seksualnost covecanstva i s pakoscu su krivicu kolektivno pripisali Evi. U iscrtavanju njenog portreta posebno se istakao sveti Pavle sa svojim mizognijom. Polako se razvila teologija koja se bavila stanjem pre pada, a taj period odnosi se, naravno, na trenutak kada su Adam i Eva u Rajskom vrtu okusili slast jabuke koju im je Bog zabranio. I bas kao sto je Marija, Hristova majka, bila deifikovana i lisena putenosti, tako je i Eva postala sredisanja tacka ovozemaljskog greha.Osnovni zaplet hriscanske price o dve zene poceo je da se razvija.


Elizabet Abot,Istorija celibata

Monday, October 19, 2009

Zan d' Ormeson, Prica Jevrejina lutalice


Shvatate li da sve propada, da se kamenje obrusava? Shvatate li da je uspomena vezana za nesto prolazno osudjena na propast? Shvatatate li das postoji nesto jace od zivota: smrt? Nesto jace od reci: tisina? Nesto jace od postojanja: ne postojanje? Ako zelite da se u svim sledecimvekovima, buducim pokoljenjima ocuva secanje na Alarina, predajte smrt smrti, tisinu tisini, postojanje ne postojanju. Kralj Alarih mora pocivati jedino u uduhu ljudi koji se nizu, kroz vreme, u masti koja se uvek ponovo radja iz sopstvenog pepela, i uspomeni na uspomenu.


Cinilo se pisao je da u sebi nosi uspomene, gorcinu i tajne mnogo strasnije od svih porazavajucih otkrica isteklih iz pera Bendzamina Konstana. Te tajne, ta gorcina, sve bolne uspomene, nagnale su skoro cetvrt veka njeno telo, a onda i duh, da trci po svetu. Ja sam trcao, bezao, hodao zajedno sa njom.

Mogu da zamislim vas dvoje- rekla je Marija, kako bezite od oluje. Vetar vam se zavlaci pod odecu. Geomovi udaraju. Prizor je jeziv. Stitite je svojim telom, aona se oslanja na vas, kao na nemackim gravirama iz doba renesanse.

To je skika svih vremena- rekao je Simon i svih zemalja. Natalija je morala da saceka pocetak vladavine Luja Filipa kako bi se najzad oslobodila uzasa ovog zivota. A ja, ja nosim u sebi mnogo vise uspomena, gorcine, tajni, moji su okovi tezi. I moracu da hodam do kraja.
- Do kraja?
- Do kraja- rekao je Simon- Do kraja istorije.

Zan d' Ormeson,  Prica Jevrejina lutalice

Friday, October 16, 2009

Justejn Gorder, Sofijin svet


Ali zivot i jeste i tuzan i svecan. Mi stizemo u jedan cudesan svet, u njemu se srecemo, pozdravljamo i delimo ga jedno vreme. A onda se odvojimo i nestanemo podjednako brzo i neshvatljivo kao sto smo i dosli.

Preci deo puta nije isto sto i promasiti put......

Justejn Gorder, Sofijin svet

Thursday, October 15, 2009

Ernesto Sabato, O junacima i grobovima


...Ona nije mogla zene ni da smisli, mrzela ih je smatrajuci da su soj dostojan prezrenja, te da se moze prijateljevati jedino sa muskarcima; Zauzvrat zene su je mrzele istom snagom, premda iz obrnutih razloga, sto je Alehandru podsticalo samo na ravnodusnost punu prezira. Ali, zene su je zacelo mrzele ne prestajuci da se potajno dive egzoticnosti njene pojave, kako je to Martin oznacio. One egzoticnosti koja je ustvari bila paradoksalan nacin ispoljavanja njene argentinske prirode, s obzirom na to da se taj tip lica cesto susrece u zemljama Juzne Amerike, kada se boja i crte lica belaca nadju u spoju sa jagodicama i mongolastim ocima indijanskog tipa. Njene duboke i nespokojne oci, njena usta sa prezrivim izrazom, ta mesavina protivrecnih osecanja i strasti koji su se naslucivali u njenim crtama (mesavina teskobe i dosade, zestine i neke rasejanosti, gotovo divlje culnosti i izvesnog gadjenja zbog neceg posve opstog i dubokog), sve to je liku davalo nezaboravno obelezje.


Umetinicko delo je pokusaj, mozda i besmislen, da se u granicama jedne slike ili jedne knjige prikaze bezgranicna stvarnost. Jedan izbor. Ipak taj izbor je beskrajno tezak i uglavnom katastrofalan.

Ernesto Sabato,  O junacima i grobovima

Tuesday, October 13, 2009

Borhes


Ja sam jedini covek na Zemlji, a mozda

ne postoje ni Zemlja, ni ljudi.

Mozda me neki bog obmanjuje.

Mozda me neki bog osudio na vreme,

na taj dugi privid.

Sanjam mesec i svoje oci

kako ga gledaju.

Sanjao sam vece i jutro prvoga dana.

Sanjao sam Kartaginu i legije

kako je razaraju.

Sanjao sam Lukana.

Sanjao sam brdo Golgotu

i rimske krstove.

Sanjao sam geometriju.

Sanjao sam tacku, pravu, ravan

i zapreminu.

Sanjao sam zuto, crveno i plavo.

Sanjao sam kartu sveta, i crstva

i crninu u osvit dana.

Sanjao sam neizmerne boli.

Sanjao sam sumnju i sigurnost.

Sanjao sam jucerasnji dan.

Ali mozda za mene juce ne postoji,

Mozda nisam ni rodjen.

Ko zna, mozda sanjam da sam sanjao.

Borhes

Monday, October 12, 2009

G.G. Markes, Sto godina samoce


....da se sete u bilo kom gradu se nalazili da je proslost jedna laz, da pamcenje nema povratka, da je svako staro prolece nepovratno i da je cak i najludja i uporna ljubav samo prolazna istina....

...Ali, ovoga puta, Ursula je preduhitrila njegove grozničave planove svojom mudrošću. Upornom i nepoštednom marljivošću mrava, podigla je žene Makonda protiv nestalnosti njihovih muškaraca, koji su već počeli da se spremaju za seobu. Hose Arkadio Buendija nije saznao ni koga časa, ni koje protivničke sile počeše da mu mrse planove, nalazeći teškoće i postavljene prepreke, dok se sve nije pretvorilo u običnu iluziju. Ursula ga je posmatrala sa nevinom pažnjom, čak je prema njemu osetila i malo sažaljenja kada ga je jednog jutra našla u zadnjoj sobici kako kroz zube tumači svoje snove o selidbi...
"Nećemo ići" - rekla je, "ostajemo ovde, pošto se tu rodio naš sin"
"Još nemamo mrtvih" - reče on, "Čovek nije niotkuda dok mu neko mrtav ne počiva pod zemljom"
Ursula ga pogleda u oči, i reče mu, blago ali odlučno: "Ako je potrebno da neko umre, da bismo ostali, ja ću umreti.


G.G. Markes,  Sto godina samoce

Saturday, October 10, 2009

Dzuli Enfild, Intimna istorija poljunca



Svaki je poljubac obecanje hiljade novih poljubaca. Ljubimo se u svim godisnjim dobima, u svim generacijama i na svim kontinentima; usnama prinosimo fotografije, uvojke kose-sve setne uspomene na nama dragu osobu. Pucimo usne i saljemo oprostajne poljupce kroz vazduh, da lete poput Kupidonovih strelica.Osecamo ushicenje kada god usnama dotaknemo ono mesto na casi koje su predhodno milovale usne drage osobe. Ruzem ispisujemo grafite na zamagljenim ogledalima. Nismo mi samo sentimentalisti- ljubimo kockice pre bacanja, ljubimo amjlije za srecu, ljubimo se pod imelom; ljubimo i samo tlo pod nogama.


Dzuli Enfild, Intimna istorija poljunca
Jedan poljubac- hiljadu prica

Wednesday, October 7, 2009

Zak Prever, Adrijen


Adrijen


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!


Zak Prever

Tuesday, October 6, 2009

Orhan Pamuk, Zovem se crveno


Poezija i slika, boja i rec, one su sestre, to znas.

A sto se pravog razloga moje usamljenosti tice, to je sto nikako ne mogu da znam koje sam price deo. Trebalo je da budem deo jedne, ali ispadoh iz nje, kao sto list otpadne sa drveta.


Sreca i slikanje. Zeleo bih da moji dragi citaoci koji ce pokloniti paznju mojoj pripovesti i tuzi, srecu i slikanje zauvek zapamte kao ishodista mog sveta. Ovde sam ja svojevremeno bio veoma srecan , medju knjigama, perima i crtezima. Onda sam se zaljubio i bio prognan iz ovog raja.

Slika je rascvetavanje price bojama. Niko ne moze da zamisli sliku koja nema svoju pricu.








Orhan Pamuk, Zovem se crveno

Friday, September 25, 2009

Leonard Cohen, Divni gubitnici




Umirem
jer ti nisi
umrla za mene
a svijet
te još uvijek voli

Pišem ovo jer znam
da su tvoji poljupci
rodjeni slijepi
za pjesme koje te dodiruju

Ne želim cilj
u tvom životu
želim da budem izgubljen medju
tvojim mislima
onako kao kada slušaš New York
dok toneš u san.




Što je svetac?
Što je svetac? Svetac je onaj ko je dosegnuo daleku ljudsku mogućnost. Nije moguće reći što ta mogućnost jeste. Mislim da ima neke veze s ljubavnom energijom. Posljedica susreta s tom energijom je izvedba neke vrste ravnoteže u haosu postojanja. Svetac ne razrješava taj haos; kad bi bilo tako, svijet bi se već odavno promijenio. Mislim da svetac ne razrješava taj haos čak ni za sama sebe jer postoji nešto oholo i ratoborno u ideji čovjeka koji uspostavlja red u svemiru. Ta je vrsta ravnoteže njegova slava. On svladava nanose kao odbjegla skija. Njegova je putanja milovanje brijega. Njegov je trag sniježni crtež u trenutku licnog sklada s vjetrom i stijenom. Nešto u njemu tako voli svijet da se podaje zakonima gravitacije i slučaja. Daleko od toga da leti s anđelima, on preciznošću seizmografske igle iscrtava stanje čvrstog krvavog krajolika. Njegova je kuća opasna i konačna, ali on je kod kuće u svijetu. On može voljeti obličja ljudskih bića, istančana i izopačena obličja srca. Dobro je među nama imati takve ljude, takva uravnotežujuća čudovišta ljubavi.

Divni gubitnici, 1966

Leonard Cohen

Monday, September 21, 2009

Aleksandar Solzenjicin, U prvom krugu


Citava povjest je jedna neprestana nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nemas se kamo okrenuti, nemas kamo poci.

...ne gubi hrabrost! Evo uzmi casu! Glavno je da je glava na ramenima-a srece ce biti jos. Pijmo za uskrsnuce mrtvih.

Rastanak zahtjeva pjesmu; kada se sastajes imas preca posla.

Zivot leptira traje tek trenutak, a hrast cvjeta stotinu godina.

...i tako se moze reci da je lukavo sacinjen celicni lanac pukao kod karike iskovane iz zenskog srca.

Aleksandar Solzenjicin, U prvom krugu

Saturday, September 19, 2009

Benhard Slink, Citac


Preko njenog tadasnjeg lica u secanju su mi se slagala njena kasnija lica. Kada je prizovem pred oci, onakvu kakva jer tada bila, pojavi se bez lica.

Zasto nam se kada gledamo unatrag cini da je ono sto je bilo lepo, okrnjeno time sto je skrivalo ruzne istine?

Nekada secanje porice srecu vec i zbog toga sto je kraj bio bolan. Zar sreca moze biti srecom samo ako traje vecno?

Kada te niko ne razume onda nemas kome da polazes racune.

Benhard Slink, Citac

Friday, September 18, 2009

Hulio Kortasar, Skolice


Izmedju Mage i mene buja trscanik reci, razdvaja nas samo nekoliko casova i ulica, a vec se moja bol zove bol , moja se ljubav zove ljubav.... Sve manje cu osecati a sve vise se secati, ali sta je secanje ako ne jezik osecanja, recnik lica, dana i mirisa koji se vracaju poput glagola i prideva u recenici, iduci tek malo ispred same stvari, ciste sadasnjosti, rastuzujuci nas ili nas poducavajuci zastupnicki, dok i samo bice ne postane zastupnik, lice koje gleda unazad razrogaci oci, pravo lice se brise kao na starim fotografijama i Janus je odjednom bilo ko os nas.


Hulio Kortasar, Skolice

Anatol Frans, Savremena istorija


Imao je ostar duh, ali sve njegove bodlje nisu bile okrenute napolje, pa se cesto i sam ubadao na igle svoje kritike.


Hocu da verujem da je organski zivot samo osobena bolest ove male i ruzne planete, zalosno bi bilo misliti da se jede i da se biva do u beskrajnost nebesa.

Misljenja su samo igre recima.

Ko vas tere da progonite laz da istrazujete istinu? Na tako nesto mogla vas je navesti samo dekatdenska radoznalost, kaznjiva drskost intelektualaca.

Retko se voli ono sto se ima. I zato stvarnost nije mnogo draga. Treba mudrosti pa njome biti zadovoljan.

Anatol Frans, Savremena istorija

Tuesday, September 15, 2009

Borislav Pekic, Novi Jerusalim


Ima ljudi ciji je zivot trag vrelog zeleza u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo jos vredja oci. Oni su kao zvezde cije radjanje vidimo milionima godina posto su zgasle al ga nikada ne cujemo. Smrt starog sunca izgleda kao radjanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je radjanje novog i neizvesnog.
Oni su bica Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.


Ima ljudi cije stope u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi zivoti. Ako tim tragom podjmo, necemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osecaju se u tudjim tragovima, naziru u tudjim smerovima.
Oni su bica Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Borislav Pekic, Novi Jerusalim

Sunday, September 13, 2009

Salman Rusdi, Sramota


...Ali stid je kao i sve drugo; ako s' njim zivis dugo, postaje deo namestaja.

Sta je uostalom doktor?- Zakoniti voaer, stranac kome dozvoljavamo da gura prste, pa cak i ruke, tamo gde vecini ne bi dozvolili ni da gurne vrsak jednog prsta, covek koji gleda ono sto nastojimo da po svaku cenu sakrijemo; tesitelj pokraj kreveta, covek spolja koga primamo u svojim najintimnijim trenucima (rodjenje, smrt itd), anoniman, nevazan lik, pa ipak paradoksalno, glavni, narucito u krizi...da,da.

Kako je samo tesko napipati istinu kada covek mora da sagledava svet u delovima; pojedinacni kadrovi kriju isto toliko koliko i pokazuju.

Trenutno spava jedva dva i po casa dnevno, ali san o padanju sa kraja sveta jos ga povremeno muci. Ponekad mu se javi kada je budan, zato sto ljudi koji premalo spavaju tesko mogu da kontrolisu granice izmedju svetova jave i sna. Stvari izmicu izmedju ne cuvanih granicnih kamenova, izbegavajuci carinsku postaju...


Salman Rusdi, Sramota

Monday, September 7, 2009

R.I.P.


Iznenadila me danas vest o smrti jedne izuzetne osobe.....Imala sam tu cast da je upoznam makar samo u ovom virtuelnom svetu..... Pocivaj u miru Urbana Stonogo... Iz njenih skorasnjih postova:

Pod Krkom

Ležim pod jarbolom belim.
I plovim po zrcalu srebrnom
beskrajnom.

Predamnom na otoku tamnom i crnom,
sa jednim manastirom neveselim,
kao tajnom.

I mislim: i da ga ima tamo gore,
ako me vidi pod jedrom sanog,
u kom se zraci plode.

More, i ja ostajem tužan
ipak svake zore.
I ostavlja me zagledanog
u bezdane vode.


Blagovesti

LJubav što beše nije više.
Sudba mi bludi po nebu ovih dana,
blaga i mirna, kišom oprana,
kao ruka nekad po telu dragana.

Nad zemljom više ne miriše krin,
u proleću, oštar, bludan, ženski.
Rascvetane voćke stiskam na rebra,
kroz vazduh blagoveštenski.

Nestaje noć,
puna žalosti i bolnog razvrata,
a ja ostajem u vedrom vidiku,
modrim vodama, i rujnim šumama,
kao sen trske, lišća, rosnog vlata.


Milos Crnjanski

IZMIŠLJAM SVET

Izmišljam svet, drugo izdanje,
drugo, dopunjeno izdanje,
idiotima za smeh,
melanholicima za plakanje,
ćelavima za češalj,
psima za čizme.

Evo i poglavlja:
Govor Životinja i Bilja,
a uz svaku vrstu
odgovarajući rečnik.
Čak obično dobar dan
pomenuto uz ribu,
tebe, ribu i sve ostale
okrepiće u životu.

Ta odavno slućena,
improvitzacija šume
iznenada na javi reči ispoljena!
Ta epika sova!
Ti aforizmi ježa
sastavljani dok
smo uvereni,
da samo lenčari i leškari!
Vreme (drugo poglavlje)
ima prava na mešanje
u sve, u dobro i zlo.
Ipak - onaj što planine drobi,
okeane pomera i
prisustvuje kruženju zvezda,
ni najmanju vlast neće imati
nad ljubavnicima, jer su suviše nagi,
suviše zagrljeni, nakostrešene
duše, kao vrabac na ramenu.

Starost je samo pouka
u životu bandita.
Ah, dakle, svi su mladi!
Patnja (treće poglavlje)
ne vređa telo.
Smrt,
dolazi dok spavaš.

I sanjaćeš,
da je disanje krajnje izlišno,
dar je tišina bez daha,
a muzika dobra,
majušan si kao iskra
i gasneš u taktu.

Samo takva je smrt. Veći bol
osećaš držeći ružu u ruci
i veći užas
videći da je latica pala na zemlju.

Samo takav je svet. Samo tako
se živi. I samo tako umire.
Sve ostalo - je kao Bah
na trenutak sviran
na pili.


Vislava Šimborska


Saturday, September 5, 2009

Ernesto Sabato, Tunel


Listajuci sada svoju svesku, iz koje izvlacim ove citate i poeziju naidjoh na ovaj.....Volim Sabata, jako, mada se ponekada pitam zasto, odgovor pronalazim u ovom citatu i nekim emocijama koje pamtim iz susreta sa njim....




Iskustvo mi je pokazivalo da ono sto meni izgleda jasno i ocigledno gotovo nikada ne izgleda drugima iz moje okoline. Toliko puta sam se opekao da sada hiljadu puta oklevam pre nego sto pocnem da opravdavam ili objasnjavam neki svoj postupak i na kraju se gotovo uvek povucem u sebe, zacutim.

Ernesto Sabato, Tunel

Friday, September 4, 2009

Orhan Pamuk, Sneg

U autobusu je sedeo odmah iza vozaca i razmisljao o tisini snega. Tako bi nazvao ono sto je usebi osecao da je to bio pocetak neke pesme. Tisina snega.

Da nije bio umoran od putovanja i da je malo vise paznje obratio na velike pahulje koje su sa neba padale kao pticija pera putnik do prozora mogao bi da predoseti da se priblizava jaka snezna oluja i moza bi jos od pocetka shvatio da je krenuo na putoanje koje cu mu promenuti citav zivot, pa bi se vratio natrag.


Sta ja radim na ovom svetu pomislio je Ka. Ovako izdaleka pahuljice izgledaju tako zalostivo,a takav mi je zivot. Coek zivi, trosi se, nestaje.Pomislio je kako istovremeno i nestaje i biva:voleo je sebe, s ljubavlju i tugom prati je put kojim je poput kakve pahulje napredovao njegov zivot. Njegov otac upotrebljavao je miris posle brijanja –setio ga se. Setio se hladnih stopala u papucama svoje majke koja je u kuhinji spremala dorucak dok je on njuskao taj miris, jedne cetke za kosu, slatkog ruzicastog sirupa zaiskasljavanje koji su mu davali da pije kad bi se nocu probudio kasljuci, kasike u ustima, sih onih malih stvari sto cine zivot, jedinstva snega, pahuljice...

 Orhan Pamuk, Sneg

Thursday, September 3, 2009

Derek Volkot, Posle ljubavi


Ljubav posle ljubavi


Doći će čas
kad ćeš, s ushićenjem,
pozdraviti sebe
na vlastitim vratima, u vlastitom ogledalu,
i jedno ćete drugom poželeti dobrodošlicu kroz osmeh,
i reći: sedi ovde, jedi.
Opet ćeš voleti neznanog koji je nekad bio ti.
Pruži vina. Pruži hleba. Vrati srce
njemu samom, neznancu koji te je voleo
čitavog života, koji je ostajao zanemaren
zbog drugih, koji te zna u dušu.
Skini s police ljubavna pisma,
fotografije, očajničke poruke,
strgni sopstveni odraz s ogledala.
Sedi. Pogosti se svojim životom.


Derek Volkot