Wednesday, July 28, 2010

Dz. R. R. Tolkin, Luthien and Beren

Luthien___The_watcher_by_eaneli.

Pesma Rastanka u pohvalu Lutijeni i svetlosti nebesa – Beren

Nebo na severu zbogom, zbogom zemljo mila,
blaženi ste navek, jer je ovde spila
i korakom gipkim svoga vita tela
trčala je ispod Sunca i Meseca
Lutijena Tinuvijela,
lepša no što mogu reći smrtna deca.
I kad celi svet u propast bude bačen,
rastočen, razvrgnut i unatrag vraćen,
poništen, gurnut u ambis stari –
zalud neće biti, i ništa ne mari
što nestaće suton, zora, voda, stena –
jer jednom na svetu življaše Lutijena.

Song of Beren and Lúthien

The leaves were long, the grass was green,
The hemlock-umbels tall and fair,
And in the glade a light was seen
Of stars in shadow shimmering.
Tinúviel was dancing there
To music of a pipe unseen,
And light of stars was in her hair,
And in her raiment glimmering.

There Beren came from mountains cold,
And lost he wandered under leaves,
And where the Elven-river rolled
He walked alone and sorrowing.
He peered between the hemlock-leaves
And saw in wonder flowers of gold
Upon her mantle and her sleeves,
And her hair like shadow following.

Enchantment healed his weary feet
That over hills were doomed to roam;
And forth he hastened, strong and fleet,
And grasped at moonbeams glistening.
Through woven woods in Elvenhome
She lightly fled on dancing feet,
And left him lonely still to roam
In the silent forest listening.

He heard there oft the flying sound
Of feet as light as linden-leaves,
Or music welling underground,
In hidden hollows quavering.
Now withered lay the hemlock-sheaves,
And one by one with sighing sound
Whispering fell the beachen leaves
In the wintry woodland wavering.

He sought her ever, wandering far
Where leaves of years were thickly strewn,
By light of moon and ray of star
In frosty heavens shivering.
Her mantle glinted in the moon,
As on a hill-top high and far
She danced, and at her feet was strewn
A mist of silver quivering.

When winter passed, she came again,
And her song released the sudden spring,
Like rising lark, and falling rain,
And melting water bubbling.
He saw the elven-flowers spring
About her feet, and healed again
He longed by her to dance and sing
Upon the grass untroubling.

Again she fled, but swift he came.
Tinúviel! Tinúviel!
He called her by her elvish name;
And there she halted listening.
One moment stood she, and a spell
His voice laid on her: Beren came,
And doom fell on Tinúviel
That in his arms lay glistening.

As Beren looked into her eyes
Within the shadows of her hair,
The trembling starlight of the skies
He saw there mirrored shimmering.
Tinúviel the elven-fair,
Immortal maiden elven-wise,
About him cast her shadowy hair
And arms like silver glimmering.

Long was the way that fate them bore,
O'er stony mountains cold and grey,
Through halls of ireon and darkling door,
And woods of nightshade morrowless.
The Sundering Seas between them lay,
And yet at last they met once more,
And long ago they passed away
In the forest singing sorrowless.
Luthien_and_Beren_by_TolmanCotton


Dzon Ronald Ruel Tolkin

Friday, July 23, 2010

Ernesto Sabato, Otpor

Ni ljubav, ni istinski susreti, pa cak ni duboka razmimoilazenja, nisu plod slucajnosti, vec su nam na tajanstven nacin predodredjeni. Koliko sam se samo puta u zivotu zacudio sto u tolikom mnostvu ljudi na svetu nailazimo na one koji, na izvestan nacin, vuku konce nase sudbine, kao da pripadamo istovetnoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima jedne te iste knjige! Nikada nisam saznao da li ih prepoznajemo zato sto smo vec tragali za njima, ili smo tragali za njima zato sto su vec bili nadomak nase sudbine.

                                          Melody_of_Decadence_by_immanuel
Ja, medjutim, ne verujem u sudbinu kao fatum, kao sto je to u grckoj tradiciji, ili kao sto veli nas tango:" Od sudbine niko ne pobeze." Jer da je tako, zasto bih vam ovo pisao? Mislim da nam je sloboda namenjena da bismo ispunili odredjenu misiju u zivotu; a bez slobode nista nema svrhe. Stavise, mislim da je sloboda, koja nam je nadohvat ruke, veca od one koju se usudjuemo da okusimo. Dovoljno je citati istoriju, tu veliku uciteljicu, da bi se videlo koliko je puteva covek uspeo da prokrci svojim rukama, u kojoj meri je ljudsko stvorenje menjalo tok stvari. Svojim pregalstvom, ljubavlju, fantizmom.

Ernesto Sabato, Otpor

Friday, July 16, 2010

Ernesto Sabato, Otpor

                                                              TV-madness  by =hanuriki




Televizija nas stavlja na Tantalove muke, cini nas zavisnim. Mislim da dejstvo televizije, nesto izmedju magicnog i zlokobnog, dolazi od prekomerne kolicine svetlosti koja nas privlaci svojom snagom. Ne mogu da se ne setim da ona tako deluje na insekte, pa cak i na krupnije zivotinje. A tada, ne samo da nam tesko polazi za rukom da se od nje otrgnemo, nego gubimo i sposobnost da gledamo i vidimo svakodnevne stvari. Neku ulicu sa ogromnim stablom tipa (vrsta drveta), bezazlene oci neke starice, oblake u smiraj dana. Cvetanje aromaticne mire usred zime ne privlaci paznju onih koji u Buenos Ajresu ne umeju da uzivaju u cvetovima hakaranda. Cesto sam bivao iznenadjen cinjenicom da se ljudi ponekad vise dive prirodnim lepotama na filmu nego u stvarnom zivotu.

Preko je potrebno da prepoznamo trenutke susreta, koji nam nece dozvoliti da budemo omasovljena gomila ljudi koji sede sami i zure u televizor. Paradoksalno je sto nam se cini da smo posredstvom ekrana povezani sa svetom, dok nam to, u stvari, oduzima mogucnost ljudskog suzivota i, sto je jednako opasno kao i ovo, cini nas bezvoljnim. U brojnim intervijuima sam, modifikujuci Marsove reci, ironicno kaza da je " televizija opijum za narod". Ja to stvarno mislim, jer covek sedi ispred ekrana kao obamro, i mada ne nalazi nista od onoga sto trazi ipak ostaje tu, nesposoban da ustane i ucini nesto valjano. Televizija nam oduzima volju da se posvetimo nekom zanatu, da procitramo knjigu, da popravimo neto u kuci dok slusamo muziku ili ispijamo caj. Ili da odemo u kafanu sa nekim drugom, ili popricamo sa ukucanima. Gledanje televizije postaje prava dosada, prava gnjavaza, na koju se navikavamo kao "u nedostatku neceg boljeg". Monotono sedenje pred televizorom anestezira cula, umrtvljuje um, skodi dusi.


Ernesto Sabato, Otpor


                                                             TV-hands  by =hanuriki

Saturday, July 10, 2010

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

Prica koju cu ispricati ipak nije samo prica o zemaljskom suparnistvu, vec i o zloj kobi, a ovaj izraz upotrebljavam da bih mogao da docaram smisao neukrotive snage koju pokrece inteligencija spremna ne samo da izazove niz neizbeznih dogadjaja, vec i da srusi svako humano nacelo sve dok u nas ne udahne cin krajnjeg nasilja, nedoumicu, a na posledku i izvesnost da smo mi sami, zajedno sa Bogom koji nama upravlja- jedino postojece zlo.

                                                               Ghost_Train_by_intao


Mora pocinje ovako:mora odsanjana pri punoj svesti, aki ipak, bas kao i san, smestena daleko, van naseg domasaja da bismo je mogli prekinuti, ili bar samo promeniti. Za jedan dan odnese nam ono malo dostojanstva sto nam je preostalo, lisise nas svakog ljudskog obelezja. Iako smo govorili istim jezikom i izrazavali jednake misli, rodjeni iz izstih osecanja i istih potreba, ova slicnost nije postojala, buduci da su nas ti drugi sveli na zivotinjsku vrstu za merenje i klanje.
(ovde je rec o Drugom svetskom ratu)

...u nasem umu postoji neka vrsta granic; u zivotu (mislim na svakodnevni zivot) uvek nam nedostaje potreban podsticaj da bismo je dostigli, ali kada je predjemo sve postaje moguce.

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

Wednesday, July 7, 2010

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg

...kad osetimo pravu strast prema necemu, shvatimo zgranuti, koliko je malo poznat medju drugim ljudima taj univerzum koji se nama cini jedinim.

...bio sam na pocetku, nalazio sam se na najlepsem delu puta, onom kada nesto zapocinjemo: na putu cistog sna. Tada nisam znao koju cenu umetnost mora da plati zivotu, koji pohlepni danak ideal treba da poda materiji...

" Uobrazilja ponekad moze da dovede do ozdravljenja, a postoje uobrazilje koje mogu da ubiju. Nemojmo ih potcenjivati! Reakcija na gresku uvek izbija iz nas samih; tada sredestva vise nisu vazna, vec ishod."
" Vi ste me, dakle, lagali?"
" Istina je da licna odgovornost predstavlja nepobitnu realnost."

                                              _beyond dreams and memories. by =Bloddroppe

Paolo Maurensig, Varijanta Lineburg