Wednesday, August 18, 2010

Alesandro Bariko, Pijanista

Uvek me je pogadjala ta stvar sa slikama. Vise tako godinama, a onda bez povoda, kazem bas bez ikakvog  povoda, tras dole, padnu. Vise tako okacene o ekser, niko im nista ne uradi, a one, u jednom momentu, tras, padnu, kao kamenje. U potpunoj tisini, dok je unaokolo sve nepomicno, ni muva da proleti, a one - tras. Bez ikakvog razloga. Zasto bas u tom trenutku? Ne zna se. Tras. Sta se dogodi ekseru pa odluci da ne moze vise? Mozda i on, jadnicak, ima dusu? Donosi li odluke? Raspravljao je o tome nadugo sa slikom, nisu bili bas sigurni sta da urade, razgovarali su o tome svake veceri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minut, trenutak, i ... tras. Ili su to mozda znali od samog pocetka, njih dvoje, vec su sve isplanirali...vidi, ja cu sve da pustim za sedam godina...sto se mene tice u redu je, okay...onda dogovoreno za 13. maj, okay, oko sest, neka bude petnaest do sest, u redu, `ajd onda laku noc...noc. Sedam godina kasnije, trinaestog maja, u petnaest do sest: tras. Ne kapiram. To je jedne od onih stvari o kojima i bolje da ne razmisljas, ako neces da poludis. Kada padne slika. Kada se jednog jutra probudis, i vise je ne vidis. Kada otvoris novine i procitas da je izbio rat. Kada ugledas voz i pomislis- treba da odem odavde. Kada se pogledas u ogledalo i shvatis da si ostario. Kada usred okeana Hiljadu devetstoti podigne pogled i kaze mi: " Za tri dana, u Njujorku, silazim sa broda."
O`ladio sam se.
Tras .

Alesandro Bariko, Pijanista


                                                                            by KM

Tras, nema je. Ne razumem.Jos uvek.

Wednesday, August 11, 2010

Franc Kafka, Izlet u planinu

"Ne znam", uzviknuh potmulo, "zaista ne znam. Ako niko ne dođe, e pa lepo, onda niko neće doći. Nisam nikom naneo zla, niko nije ni meni, ali niko ne želi da mi pomogne. Baš niko. Pa ipak nije sasvim tako. Jedino što mi niko ne pomaže - inače bi 'baš niko' bilo lepo. Veoma bih rado - što da ne? - krenuo na izlet u društvu koje bi činio sve sam niko. Naravno, u planinu, kuda inače? Kako se ta gomila sve samog nikog tiska, te mnogobrojne noge, razdvojene sićušnim koracima! Razume se da su svi u fraku. Idemo mi tako baš žestoko, vetar fijuče kroz rupe što ih ostavljamo mi i naši udovi. Vratovi se oslobađaju u planini! Pravo čudo što ne pevamo."

Franc Kafka, Izlet u planinu



 Kafka am Strand_by_Zaix

Thursday, August 5, 2010

Alesandro Bariko, Pijanista



Svirali smo tri-cetiri puta dnevno. Prvo za bogatase iz lukzune klase, zatim za one iz druge klase, a s vremena na vreme smo odlazili kod onih jadnih emigranata i svirali za njih, bez uniforme, onako kako nam dodje, katkad bi i oni zasvirali, sa nama, svirali smo da ljudi ne osete kako prolazi vreme, da zaborave gde su i ko su. Svirali smo da ih nateramo da igraju, jer kad igras ne mozes da umres i osecas se kao da si Bog. Svirali smo ragtime, jer to je muzika uz koju igra Bog, kad ga niko ne vidi. Na koju bi igrao Bog, samo da je crn.


Kada ti neko sa apsolutnom preciznoscu prica kakav je miris Bertham Streetu, leti, tek styo prestane da pada kisa, ne mozes da pomislis da je lud samo zbog jednog tako glupog razloga- sto on, u Bertham Steeru, nikada nije bio. U necijim ocima, u necijim recima, on je taj vazduh stvarno udisao. Na svoj nacin: ali stvarno.Svet mozda nikada i nije video. Ali dvadeset i sedam godina svet je prolazio ovim brodom: dvadeset i sedam godina on ga je tu, na tom brodu, kriomeice posmatrao. I krao mu dusu.


                                                         Back to Life by FrancesHolly

Ja sam rodjen na ovom brodu. Ovde je svet prolazio, svaki put po dve hiljade ljudi. I tu je bilo zelja, ali ne vise od onoliko koliko staje izmedju pramca i krme. Svirao sam za svoju srecu na klavijaturi koja nije bila beskrajna.
Ja sam tako naucio. Zemlja je isuvise veliki brod za mene. Predugo putovanje. Isuvise lepa zena. Prejak parfem. Muzika koju ne umem da sviram. Oprostite mi. Ali ja se necu iskrcati. Dozvolite mi da se vratim nazad.
Molim vas/

Alesandro Bariko, Pijanista