Saturday, December 26, 2009

Francesko Petrarka


LXXXVIII


Smrt ne moze slatko lice gorkim cinit,
al od slatka lica smrt slatka bit moze,
ona koja dobrom sve mi misli proze
vodjom moze biti, mrtvim me ucinit.

A onoj sto znase svojom nogom strti
tartarska vrata, koja krivi svoje
na stedjase, jaca smrcu hitije moje;
drag mi tvoj dolazak, dakle dodji, smrti!

I ne kasni jer je tvoje vreme doslo,
a da i nije, smrcu nje bi bilo,
jer bavljenje njeno na zemlji je proslo.

Otkad ona podje ja ne zivim vise,
gde je ona bila meni bese milo,
koraci se moji sa njenim ustavise.

Francesko Petrarka

Thursday, December 24, 2009

Franc Kafka, Čigra


Čigra

Jedan filozof se uvek motao onuda gde se igraju deca. I čim bi video nekog dečaka sa čigrom, počeo bi vrebati. Samo što bi se čigra zavrtela, filozof bi krenuo za njom da je uhvati. Nije hajao za to što deca galame i trude se da mu prepreče put do svoje igračke; čim bi uhvatio čigru dok se još vrti, obuzela bi ga sreća, ali samo za trenutak: onda bi je bacio na zemlju i odlazio. On je, naime, verovao da je saznanje bilo koje sitnice - pa tako, naprimer, i čigre koja se vrti - dovoljno za saznanje opštega. Stoga se on nije bavio velikim problemima, to mu se činilo neekonomično. Ako se najsitnija sitnica zaista spozna, sve će biti spoznato, - i on se zato bavio samo čigrom koja se vrti. I kad god bi se vršile pripreme da se čigra zavrti, njega bi prožimala nada da će u tom sad uspeti, i kad bi se čigra zavrtela, u njemu bi se tokom zadihanog trčanja ka njoj ova nada pretvarala u izvesnost, ali kad bi nakon toga uzeo u ruku taj glupi komad drveta, smučilo bi mu se, i dečja vika, koju dotad nije čuo i koja mu je sad iznenada probijala uši, oterala bi ga odatle, i on bi se teturao kao čigra pod neveštim bičem.


Franc Kafka

Wednesday, December 23, 2009

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Uroboros, M.C. Escher

...Ti si tako beskrajno mocan da sebi mozes da dozvolis luksuz da budes dobar.

Ja sam Bog, ista samoca, ista oholost, isto ocajanje sto nisam jedno od bica koje sam stvorio, bas kao svi. Svi koji zive u mojoj svetlosti i nasuprot ja koji zivim u nepodnosljivom svetlucanju svoje tame.

Budalastine su najuocljivije u meri u kojoj su neobjasnjive, kao po pravilu uklapaju se sa zagonetkama....sada pak mislim da je svet jedna dobrodusna zagonetka, koju uzasnom pravi nasa ludost jer pretenduje da intrepretira prema sopstvenoj istini.

Za svakog ko razmislja o cetiri stvari bolje bi bilo da se nije ni rodio: o onome sto je iznad, onome sto je ispod, onome sto je pre i onome sto je posle.
Talmud


Kukavica mre toliko puta i pre svoje smrti. Hrabar covek okusi smrt jednom i nikad vise.
Sekspir, Julije Cezar

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Monday, December 21, 2009

Ted Hjuz, Loza, Teologija


Adam_and_Eva_by_Everything_Nikon

Loza


U početku beše Krik
koji Krv stvori
koji Oko stvori
koji Strah stvori
koji Krilo stvori
koji Kost stvori
koji Granit stvori
koji Ljubičicu stvori
koji Gitaru stvori
koji Patnju stvori
koji Adama stvori
koji Mariju stvori
koji Boga stvori
koji Ništa stvori
koji Nikad stvori
Nikad Nikad Nikad
koji Vranu stvori
što vapi za krvlju
larvama i ljuskama
bilo čim
trepereći krilima bez perja
u prljavštini gnezda.




Teologija
 

Ne, nije zmija
Jabukom zavela Evu
Neko je tu
Pobrkao lončiće.

Adam je pojeo jabuku.
Eva je pojela Adama.
Zmija je pojela Evu.
Ovo je mračna utroba.

A zmija, dotle,
Sita drema u Raju -
Isceri se kad čuje
Da Bog svadljivo zove.


Ted Hjuz,
muz Silvije Plat


Saturday, December 19, 2009

Ernesto Sabato, Abadon, andjeo unistenja



Najvise ga je cudila raznolikost bica koja mogu citati istu knjigu, kao da je ona mnostvo, bezbroj razlicitih knjiga; jedan jedini tekst, a dopusta bezbroj tumacenja, razlicitih, pa i oprecnih o zivotu i o smrti, o smislu postojanja. Jer inace ne bi bilo shvatljivo kako to da privlaci nekog mladica koji misli na mogucnost da opljacka banku, i nekog uspesnog poslovnog coveka. "Boca u moru", rece sebi. Ali sa nejasnom porukom, koja se moze tumaciti na toliko nacina da bi se brodolomnik tesko mogao snaci.

Covek je obicna crkotina, koja se kad-tad prilagodi stvarnosti, dok mu umetnost sluzi kao alibi.

Fikcija ima mnogo slicnosti sa snovima, koji mogu biti svirepi, nemilosrdni, ubilacki, sadisticki, cak i kod normalnih osoba, koje su danju spremne da drugima pomazu. Mozda su ti snovi nekakvo rasterecenje. A pisac sanja kroz drustvo. To je neka vrsta kolektivnog sna. Zajednica koja bi zabranila fikciju dosla bi u ogromnu opasnost.

Ernesto Sabato, Abadon, andjeo unistenja

Friday, December 18, 2009

Umberto Eko, Fukoovo klatno


Puf, ne postoje arhitipovi, postoji telo. U stomaku je lepo, jer u njemu raste dete, meskolji se tvoj ptic sav veseo i hrana tek dobija svoj ukus, i zbog toga su lepi i vazni pecina, klanac, podzemna galerija, sve drugo pod zemljom, pa cak i lavirint koji je nacinjen kao i nasa dobra i sveta crevca, i kad neko treba nesto da izmisli to izvlaci odavde, jer si i ti dosao odavde onog dana kada si se rodio, a plodnost je uvek u nekoj rupi, gde prvo nesto trune a zatim eto ga tu, jedan kinescic, jedna urma, jedan baobab. No visoko je bolje od niskog, jer ako si sa glavom nadole krv ti udari u glavu, jer noge smrde a kosa daleko manje, jer je bolje popeti se na drvo i brati voce nego zavrsiti pod zemljom kao hrana za crve, jer retko ti pozli kada dosegnes visoko (morao bi bas glavom u plafon) a obicno ti pozli dok propadas dole, i eto zbog cega je u visokom andjeosko a u niskom demonsko. Ali posto je istina i ona sto sam malo pre rekla o svome stomaku, istine su obe ove stvari, lepo je i ono nisko i ono unutra, u izvesnom smislu, a u sasvim drugom lepo je ono visoko i ono spolja, i nema nikakve veze duh Manucija sa univerzalnom kontradikcijom. Vatra drzi toplotu a hladnoca ti izaziva upalu pluca, narucito ako si neki mudrac od pre cetiri hiljade godina, pa dakle vatra ima tajanstvene moci, konacno i zato sto ti skuva pile. Ako hladnoca cuva isto pile i ako ga se vatra dohvati ima tako da se nadujes, dakle ako mislis na jednu stvar koja se cuva hiljadama godina, kao sto je mudrost, moras da je pomislis sa neke planine, sa visine (a videli smo dobro), ali u nekoj pecini (koja je isto tako dobra) i po vecnoj hladnoci tibetanskog snega (sto je jako dobro). I ako posle zelis da saznas zbog cega mudrost dolazi sa istoka a ne sa svajcarskih Alpa, to je zato jer je s jutrom telo tvojih predaka, dok se jos drzalo mraka, gledalo ka istoku ocekujuci da se rodi sunce a ne da padne kisa, bando nijedna.

Umberto Eko, Fukoovo klatno

Friday, December 11, 2009

Milo Lompar, Moralistički fragmenti




Varalice su izgubile svoj sarm: spretan, vest, politicar ili bankar umetnik ili advokat,varalica je ostao bez sarma. To saznanje kuca u temelj njegovog identiteta. Jer moguce je biti ne simpatican lekar, buduci da je svrha tog izbora polozena u lecenje; moguce je biti mrgodan profesor, posto je tu svrha polozena u poucavanje; ali, varalica ne moze razdvojiti varanje i sarm, jer tek sarm cini varalicu dostojnu postovanja. Obmane li nas ne sarmantan covek, to znaci da smo glupi; obmane li nas sarmantna varalica to znaci da smo naivni. Ko bi izabrao da bude glup kada moze da bude naivan?
Zorz de la Tur je veliki slikar:i u najstrozoj panorami njegovih slika mozemo pronaci par njegovih slika. Njegova Magdalena sa mrtvackom glavom na kolenu ili na nocnom stolu, zagledana u svecu koja svuda okolo rasprostire tamnu svetlost, kao da potstice posmatraca da se izgubi u nekoj nestvarnoj odsutnosti, u praosnovnoj zamisljenosti i melanholiji. Ipak je njegova slika o smrti Svetog Sebastijana umetnicki radikalnija: naglasen geomatrizam figura, njihov skoro apstraktan polozaj,dominacija linije, naglasena tama koja pritice sa svake strane i opkoljava svaku figuru, mutna svetlost jedne svece- sve to deluje ultramoderno. Kao da je standardni religiozni motiv podvrgnut duhovnom iskustvu apstraktnog slikara. Neobino je, medjutim, da na slici ne vidimo nicije oci: tuga se izrazava na taj nacin sto su oci svih skrivene, tek jedna suza na licu svetice svedoci o zalosti. Ovo izostavljanje ociju, njihovog dinamizma, kao da nam sugerise kako nema nikakvog varanja u smrti sveto Sebastijana ni u tugi koja je nastala u suocavanju sa tom smrcu.
Odakle nam ova pomisao? Ako pogledamo drugu De la Turovu sluiku- na kojoj svetlost nije tako mutna-prepoznajemo da nas slutnja dobija opravdanje. Jer slika koja nosi naziv La Tricheur, nastala u periodu izmedju 1633 i 1639 godine, ulje na platnu, koja se nalazi u Luvru i koju na engleskom zovu The Cheater a na nemackom Der Falshopieler, prikazuje nam zapanjujuce intenzivnu igru ociju. Ali, onaj koga varaju, koji se nalazi na desnoj strani slike, suvise je zagledan u svoje karte, suvise usresredjen na ono ispred sebe, suvise ne zainteresovan za sve oko sebe, da bi mogli jasno videtti njgove oci. Bogato obucen mlad covek , iza kojeg se nalazi svetla pozadina sto nam pokazuje da je odabran da bude zrtva prevare, dok se tamna pozadina rasprostire iza varalica, pretstavlja ne ophodan deo umetnicke zamisli, ali ne i njen odlucujuci domasaj. Jer, psiholosko i znacenjsko srediste slike usmereno je ka figurama troje varalica: dve zene nastoje , dok ga posluzuju vinom, da ga lise novca sa stola, kao sto muskarac po kome je slika imenovana krije keca karona iza ledja.
Ali, njihovu medju zavisnost, koju jeDe la Tur naznacio kroz psiholosku suptilnost pokreta njihovih ruku, odlucujuce izrazava igra ociju: Svako gleda u drugom pravcu, napetost je ispunila ovaj cas tisine, pogledom prate jedni druge, kao da nesto sumljaju, kao da su na zrtvu zaboravili, skrivanje karata ucestvuje u varanju kao i sluzenje vinom.Sta medjutim, znaci ako na ovaj nacin posmatramo De3 la Turovu sliku? U tom slucaju je dopusteno pretpostaviti da je zrtva samo istoriski rekvizit slike, svakako neophodan, dok je univerzalnost slike polozena u figure varalica. To postaje jos naglasenije ako zamislimo sliku bez figure prevarenog. Onda tada dobija potpuno moderno svojstvo: izostavljanjem prevarenog, odjednom svi postaju prevareni.Jer, razrusena je suptilna igra samih varalica ,ona je ostavljena bez spoljasnjeg tezista,oslobodjene su sile samog varanja kao takvog,dolazi do eksplozije njegovog jezgra: ne zna se vise ka kome je varanje usmereno, ko koga vara, predhodni pogledi saradnje postali su pogledi nepoverenja.
To znaci da je ospoljeno duplo dno De la Turove slike, ono sto je u njoj potisnuto, premda ne prestano dejstveno. Dok su-sa figurom prevarenog-medjusobno povezane teznjom da nekog prevare , dok oni saradjuju vodjeni tom svhom, dotle su-bez te figure-otkriveni njihovi istinski odnosi:oni nicim vise nisu povezani, oni se uvek istovremeno medjusobno varaju,oni vise ne upravljaju sobom zato sto varanje- kao takvo , kao dejstvo oslobodjeno svrhe- vlada njima. Njihove oci se razilaze ne zato sto prate sve oko sebe nego zato sto prate jedni druge, u strahu medjusobne prevare.Onaj koji gleda u posmatraca, koji krije keca karona, ne upucuje nas da saucestvujemo sa prevarenim nego nas kontrolise u strahu da ga ne prevarimo, da sa ne ocekivane strane ne dodje nevolja.Tako se osvedocavamo u lebdivo i ne zadrzivo rasprostiranje varanja: sveobuhvatnost varalica prenosi se u posmatraca. Odjednom su u strukturu varanja obuhvaceni svi: i akteri, i posmtraci, i vreme. Tu vise nama mesta za sarm.

Moralistički fragmenti, Milo Lompar

Wednesday, December 9, 2009

Ketrin Nevil, Osmica


Sluga je na pijaci cuo da ga trazi Smrt. Otrcao je kuci i rekao gospodaru da mora pobeci u obliznji grad Samaru, kako ga Smrt ne bi pronasla.
Te veceri, posle obeda, na vratima se zacu kucanje. Gospodar otvori i ugleda Smrt u dugackoj odori sa kapuljacom. Smrt se raspitivala o sluzi.
Lezi bolestan u krevetu, slaga uzurbano gospodar. Suvise je bolestan da bismo ga uznemiravali.
Cudesno, rece Smrt. Onda nema sumlje da se nalizi na pogresnom mestu. Jer nocas tacno u ponoc imam sa njim sastanak. U Samari.

Legenda o sastanku u Samari

Uvek sebe moras dovesti u polozaj da biras izmedju dve mogucnost.

Taljeran

U kokosovim orasima cesto se nadju skeleti miseva, jer lakse im je da onako mrsavi i pohlepni udju, nego da kasnije izadju siti, al debeli.

Sah je moj zivot, Viktor Korcnoj, ruski velemajstor

Sta je buducnost? Sta je proslost? Sta smo mi? Sta je taj magicni fluid koji nas optace i skriva stvari koje moramo doznati? Zivimo i umiremo okruzeni cudima.

Napoleon Bonaparta

Lakrdijaš iz špila karata od vajkada se poistovećuje sa Smrću. Ali on je takođe simbol ponovnog rođenja. Kao i nevinosti koja je krasila čovečanstvo pre Pada. Dopada mi se da razmišljam o njemu kao o vitezu svetog grala, koji mora biti prostodušan da bi se sapleo o sreću za kojom traga.

Ketrin Nevil

Svi citati iz Osmica  Ketrin Nevil

Sunday, December 6, 2009

Franc Kafka, Putnik u tramvaju



Kafkin crtez

Putnik u tramvaju


Stojim na platformi električnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u pogledu svog položaja na ovom svetu, u ovom gradu, u svojoj porodici. Čak ni uzgred ne bih umeo reći kakve bih zahteve u bilo kom smislu mogao s pravom da postavim. Ne mogu se ničim braniti što stojim na ovoj platformi, što se držim za ovu ručicu, što dopuštam da me nosi ovaj tramvaj, što se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahteva od mene, ali to je svejedno.

Tramvaj se približava stanici, jedna devojka staje blizu vrata, spremna da siđe. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odevena je u crno, nabori na suknji se gotovo ne pomeraju, bluza joj je pripijena uz telo i ima okovratnik od bele guste čipke, otvorenom levom šakom se oslonila o zid, kišobran u njenoj desnoj ruci dotiče drugi stepenik odozgo. Lice joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i širok. Ima mnogo smeđe kose i lelujave kratke vlasi na desnoj slepoočnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i vidim celu poleđinu desne ušne školjke i senku pri korenu.

Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne čudi sebi, da drži usta zatvorena i ne kazuje ništa o tome?

Franc Kafka

Tuesday, December 1, 2009

Horhe Luis Borhes, Pescana knjiga

Recenica je htela da bude ostroumna, a naslutio sam da je nije izgovorila prvi put. Kasnije sam saznao da joj nije bila svojstvena, ali ono sto kazemo ne dolikuje nam uvek.

Urlika

Nisam se zenio zbog neodlucnosti ili nemara ili iz nekog drugog razloga i sada sam sam. Ne boli me usamljenost; dovoljno je napora potrebno da covek trpi samoga sebe sa svojim hirovima.

Godine ne menjaju nasu sustinu, ako je uopste imamo; poriv koji ce me jedne noci odvesti na Kongres sveta bio je isti onaj koji me je na pocetku doveo u redakciju lista Poslednji Cas (Ultima Hora).

Kongres



Divljak ne moze da shvati misionarevu bibliju; putnik ne vidi istu uzad kao i posada. Kada bismo stvarno videli univerzum mozda bismo ga razumeli.

There are more things

Znam istinu, ali ne mogu da osmisljam istinu. Neprocenjiv dar saopstavanja istine nije mi dat.

Sekta tridesetorice

Raspravljalo se o problemu spoznaje. Neko je pomenuo platonsku tezu da smo vec sve videli u predhodnom svetu, tako da je spoznaja prepoznavanje; moj otac je, mislim rekao da je Bejkon napisao: ako je ucenje secanje, onda je neznanje, u stvari zaborav. Drugi sagovornik, gospodin u godinama, koji mora da je bio malo izgubljen u toj metafizici, odlucio je da uzme rec. Rece sa sporom sigurnoscu:
- Nikako da shvatim do kraja to o platonovskim arhetipovima. Niko se ne seca kada je prvi put video zuto ili crno, ili prvog puta kada mu se svidelo neko voce, mozda zato sto je bio mali i nije mogao da zna da zapocinje veoma dugacak niz. Naravno, postoje i drugi "prvi put" koje niko ne zaboravlja.

Noc darova

Horhe Luis Borhes, Pescana knjiga