Friday, September 25, 2009

Leonard Cohen, Divni gubitnici




Umirem
jer ti nisi
umrla za mene
a svijet
te još uvijek voli

Pišem ovo jer znam
da su tvoji poljupci
rodjeni slijepi
za pjesme koje te dodiruju

Ne želim cilj
u tvom životu
želim da budem izgubljen medju
tvojim mislima
onako kao kada slušaš New York
dok toneš u san.




Što je svetac?
Što je svetac? Svetac je onaj ko je dosegnuo daleku ljudsku mogućnost. Nije moguće reći što ta mogućnost jeste. Mislim da ima neke veze s ljubavnom energijom. Posljedica susreta s tom energijom je izvedba neke vrste ravnoteže u haosu postojanja. Svetac ne razrješava taj haos; kad bi bilo tako, svijet bi se već odavno promijenio. Mislim da svetac ne razrješava taj haos čak ni za sama sebe jer postoji nešto oholo i ratoborno u ideji čovjeka koji uspostavlja red u svemiru. Ta je vrsta ravnoteže njegova slava. On svladava nanose kao odbjegla skija. Njegova je putanja milovanje brijega. Njegov je trag sniježni crtež u trenutku licnog sklada s vjetrom i stijenom. Nešto u njemu tako voli svijet da se podaje zakonima gravitacije i slučaja. Daleko od toga da leti s anđelima, on preciznošću seizmografske igle iscrtava stanje čvrstog krvavog krajolika. Njegova je kuća opasna i konačna, ali on je kod kuće u svijetu. On može voljeti obličja ljudskih bića, istančana i izopačena obličja srca. Dobro je među nama imati takve ljude, takva uravnotežujuća čudovišta ljubavi.

Divni gubitnici, 1966

Leonard Cohen

Monday, September 21, 2009

Aleksandar Solzenjicin, U prvom krugu


Citava povjest je jedna neprestana nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nemas se kamo okrenuti, nemas kamo poci.

...ne gubi hrabrost! Evo uzmi casu! Glavno je da je glava na ramenima-a srece ce biti jos. Pijmo za uskrsnuce mrtvih.

Rastanak zahtjeva pjesmu; kada se sastajes imas preca posla.

Zivot leptira traje tek trenutak, a hrast cvjeta stotinu godina.

...i tako se moze reci da je lukavo sacinjen celicni lanac pukao kod karike iskovane iz zenskog srca.

Aleksandar Solzenjicin, U prvom krugu

Saturday, September 19, 2009

Benhard Slink, Citac


Preko njenog tadasnjeg lica u secanju su mi se slagala njena kasnija lica. Kada je prizovem pred oci, onakvu kakva jer tada bila, pojavi se bez lica.

Zasto nam se kada gledamo unatrag cini da je ono sto je bilo lepo, okrnjeno time sto je skrivalo ruzne istine?

Nekada secanje porice srecu vec i zbog toga sto je kraj bio bolan. Zar sreca moze biti srecom samo ako traje vecno?

Kada te niko ne razume onda nemas kome da polazes racune.

Benhard Slink, Citac

Friday, September 18, 2009

Hulio Kortasar, Skolice


Izmedju Mage i mene buja trscanik reci, razdvaja nas samo nekoliko casova i ulica, a vec se moja bol zove bol , moja se ljubav zove ljubav.... Sve manje cu osecati a sve vise se secati, ali sta je secanje ako ne jezik osecanja, recnik lica, dana i mirisa koji se vracaju poput glagola i prideva u recenici, iduci tek malo ispred same stvari, ciste sadasnjosti, rastuzujuci nas ili nas poducavajuci zastupnicki, dok i samo bice ne postane zastupnik, lice koje gleda unazad razrogaci oci, pravo lice se brise kao na starim fotografijama i Janus je odjednom bilo ko os nas.


Hulio Kortasar, Skolice

Anatol Frans, Savremena istorija


Imao je ostar duh, ali sve njegove bodlje nisu bile okrenute napolje, pa se cesto i sam ubadao na igle svoje kritike.


Hocu da verujem da je organski zivot samo osobena bolest ove male i ruzne planete, zalosno bi bilo misliti da se jede i da se biva do u beskrajnost nebesa.

Misljenja su samo igre recima.

Ko vas tere da progonite laz da istrazujete istinu? Na tako nesto mogla vas je navesti samo dekatdenska radoznalost, kaznjiva drskost intelektualaca.

Retko se voli ono sto se ima. I zato stvarnost nije mnogo draga. Treba mudrosti pa njome biti zadovoljan.

Anatol Frans, Savremena istorija

Tuesday, September 15, 2009

Borislav Pekic, Novi Jerusalim


Ima ljudi ciji je zivot trag vrelog zeleza u tle utisnut. Gde stupe, pod njima gori. Kad minu, dim spaljene zemlje dugo jos vredja oci. Oni su kao zvezde cije radjanje vidimo milionima godina posto su zgasle al ga nikada ne cujemo. Smrt starog sunca izgleda kao radjanje novog; umiranje ovakvih ljudi uvek je radjanje novog i neizvesnog.
Oni su bica Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.


Ima ljudi cije stope u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi zivoti. Ako tim tragom podjmo, necemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su ali se ne vide. Osecaju se u tudjim tragovima, naziru u tudjim smerovima.
Oni su bica Zemlje. Zemlja je njihov Element. Njihova priroda i sudbina.

Borislav Pekic, Novi Jerusalim

Sunday, September 13, 2009

Salman Rusdi, Sramota


...Ali stid je kao i sve drugo; ako s' njim zivis dugo, postaje deo namestaja.

Sta je uostalom doktor?- Zakoniti voaer, stranac kome dozvoljavamo da gura prste, pa cak i ruke, tamo gde vecini ne bi dozvolili ni da gurne vrsak jednog prsta, covek koji gleda ono sto nastojimo da po svaku cenu sakrijemo; tesitelj pokraj kreveta, covek spolja koga primamo u svojim najintimnijim trenucima (rodjenje, smrt itd), anoniman, nevazan lik, pa ipak paradoksalno, glavni, narucito u krizi...da,da.

Kako je samo tesko napipati istinu kada covek mora da sagledava svet u delovima; pojedinacni kadrovi kriju isto toliko koliko i pokazuju.

Trenutno spava jedva dva i po casa dnevno, ali san o padanju sa kraja sveta jos ga povremeno muci. Ponekad mu se javi kada je budan, zato sto ljudi koji premalo spavaju tesko mogu da kontrolisu granice izmedju svetova jave i sna. Stvari izmicu izmedju ne cuvanih granicnih kamenova, izbegavajuci carinsku postaju...


Salman Rusdi, Sramota

Monday, September 7, 2009

R.I.P.


Iznenadila me danas vest o smrti jedne izuzetne osobe.....Imala sam tu cast da je upoznam makar samo u ovom virtuelnom svetu..... Pocivaj u miru Urbana Stonogo... Iz njenih skorasnjih postova:

Pod Krkom

Ležim pod jarbolom belim.
I plovim po zrcalu srebrnom
beskrajnom.

Predamnom na otoku tamnom i crnom,
sa jednim manastirom neveselim,
kao tajnom.

I mislim: i da ga ima tamo gore,
ako me vidi pod jedrom sanog,
u kom se zraci plode.

More, i ja ostajem tužan
ipak svake zore.
I ostavlja me zagledanog
u bezdane vode.


Blagovesti

LJubav što beše nije više.
Sudba mi bludi po nebu ovih dana,
blaga i mirna, kišom oprana,
kao ruka nekad po telu dragana.

Nad zemljom više ne miriše krin,
u proleću, oštar, bludan, ženski.
Rascvetane voćke stiskam na rebra,
kroz vazduh blagoveštenski.

Nestaje noć,
puna žalosti i bolnog razvrata,
a ja ostajem u vedrom vidiku,
modrim vodama, i rujnim šumama,
kao sen trske, lišća, rosnog vlata.


Milos Crnjanski

IZMIŠLJAM SVET

Izmišljam svet, drugo izdanje,
drugo, dopunjeno izdanje,
idiotima za smeh,
melanholicima za plakanje,
ćelavima za češalj,
psima za čizme.

Evo i poglavlja:
Govor Životinja i Bilja,
a uz svaku vrstu
odgovarajući rečnik.
Čak obično dobar dan
pomenuto uz ribu,
tebe, ribu i sve ostale
okrepiće u životu.

Ta odavno slućena,
improvitzacija šume
iznenada na javi reči ispoljena!
Ta epika sova!
Ti aforizmi ježa
sastavljani dok
smo uvereni,
da samo lenčari i leškari!
Vreme (drugo poglavlje)
ima prava na mešanje
u sve, u dobro i zlo.
Ipak - onaj što planine drobi,
okeane pomera i
prisustvuje kruženju zvezda,
ni najmanju vlast neće imati
nad ljubavnicima, jer su suviše nagi,
suviše zagrljeni, nakostrešene
duše, kao vrabac na ramenu.

Starost je samo pouka
u životu bandita.
Ah, dakle, svi su mladi!
Patnja (treće poglavlje)
ne vređa telo.
Smrt,
dolazi dok spavaš.

I sanjaćeš,
da je disanje krajnje izlišno,
dar je tišina bez daha,
a muzika dobra,
majušan si kao iskra
i gasneš u taktu.

Samo takva je smrt. Veći bol
osećaš držeći ružu u ruci
i veći užas
videći da je latica pala na zemlju.

Samo takav je svet. Samo tako
se živi. I samo tako umire.
Sve ostalo - je kao Bah
na trenutak sviran
na pili.


Vislava Šimborska


Saturday, September 5, 2009

Ernesto Sabato, Tunel


Listajuci sada svoju svesku, iz koje izvlacim ove citate i poeziju naidjoh na ovaj.....Volim Sabata, jako, mada se ponekada pitam zasto, odgovor pronalazim u ovom citatu i nekim emocijama koje pamtim iz susreta sa njim....




Iskustvo mi je pokazivalo da ono sto meni izgleda jasno i ocigledno gotovo nikada ne izgleda drugima iz moje okoline. Toliko puta sam se opekao da sada hiljadu puta oklevam pre nego sto pocnem da opravdavam ili objasnjavam neki svoj postupak i na kraju se gotovo uvek povucem u sebe, zacutim.

Ernesto Sabato, Tunel

Friday, September 4, 2009

Orhan Pamuk, Sneg

U autobusu je sedeo odmah iza vozaca i razmisljao o tisini snega. Tako bi nazvao ono sto je usebi osecao da je to bio pocetak neke pesme. Tisina snega.

Da nije bio umoran od putovanja i da je malo vise paznje obratio na velike pahulje koje su sa neba padale kao pticija pera putnik do prozora mogao bi da predoseti da se priblizava jaka snezna oluja i moza bi jos od pocetka shvatio da je krenuo na putoanje koje cu mu promenuti citav zivot, pa bi se vratio natrag.


Sta ja radim na ovom svetu pomislio je Ka. Ovako izdaleka pahuljice izgledaju tako zalostivo,a takav mi je zivot. Coek zivi, trosi se, nestaje.Pomislio je kako istovremeno i nestaje i biva:voleo je sebe, s ljubavlju i tugom prati je put kojim je poput kakve pahulje napredovao njegov zivot. Njegov otac upotrebljavao je miris posle brijanja –setio ga se. Setio se hladnih stopala u papucama svoje majke koja je u kuhinji spremala dorucak dok je on njuskao taj miris, jedne cetke za kosu, slatkog ruzicastog sirupa zaiskasljavanje koji su mu davali da pije kad bi se nocu probudio kasljuci, kasike u ustima, sih onih malih stvari sto cine zivot, jedinstva snega, pahuljice...

 Orhan Pamuk, Sneg

Thursday, September 3, 2009

Derek Volkot, Posle ljubavi


Ljubav posle ljubavi


Doći će čas
kad ćeš, s ushićenjem,
pozdraviti sebe
na vlastitim vratima, u vlastitom ogledalu,
i jedno ćete drugom poželeti dobrodošlicu kroz osmeh,
i reći: sedi ovde, jedi.
Opet ćeš voleti neznanog koji je nekad bio ti.
Pruži vina. Pruži hleba. Vrati srce
njemu samom, neznancu koji te je voleo
čitavog života, koji je ostajao zanemaren
zbog drugih, koji te zna u dušu.
Skini s police ljubavna pisma,
fotografije, očajničke poruke,
strgni sopstveni odraz s ogledala.
Sedi. Pogosti se svojim životom.


Derek Volkot

Wednesday, September 2, 2009

Zan d' Ormeson, Prica Jevrejina lutalice

Elefants in Sunset by Dionys Moser



...Secaju se, da, da, secaju se... Ali secanje je samo vrsta mastanja oslonjenog na stvarnost i ogranicenog istorijom. Svako stvara sopstvenu istoriju, svako izmislja sopstvenu stvarnost. Dobro znate da cezara i Augusta ima onoliko koliko ima istoricara, da Francuska revolucija nija ista sa svakog gledista i da Karlo Veliki nije imao bradu. Najteze je oziveti proslost, njen jedinstven miris, izgled, njene tajne. Tesko nam je da se setimo onog sto nam govore knjige, iskopine, tradicija, hronike, memoari ocevidaca koji su takodje subjektivni. Mi izmisljamo svoju proslost.


Vreme se sastoji od dve gromade koje se podozrivo merkaju: proslosti i buducnosti. Izmedju njihmajusno, ukljesteno, nervozno, drhtavo, kao nekakav zele ili patispanj, stoji nesto sto neprestano nestaje: sadasnjost.
Sasvim je jasno da sadasnjost ne postoji. Sadasnjost je granica, asimptota, mit. Ona postoji samo kao namera, kao uspomena. Ona je potpuno odsutna. Samo sto izgovorite sadasnjost, hitronoga sadasnjost vec je proslost. Sadasnjost je samo pena, ona opsiva talas proslosti koji poreplavljuje buducnost. Jedan od omiljenih Borhesovih pesnika negde je napisao:
Trenutak u kome govorim vec je daleko od mene.



Zan d' Ormeson,  Prica Jevrejina lutalice

Tuesday, September 1, 2009

Ernesto Sábato

Ernesto Sábato


(Rojas, 24.6., 1911. -) je argentinski fizičar i književnik.
Studirao je fiziku i matematiku na "Universidad de La Plata". Za vrijeme srednjoškolskih i studentskih dana bio je aktivan u anarhističkim organizacijama, a kasnije u komunističkim. Jedno vrijme je djelovao u ilegali i skrivao se od tajne policije, a kao delegat Komunističke partije Argentine 1934. je otputovao u Bruxelles na antifašistički kongres s kojega je pobjegao zbog filozofskih neslaganja. Ostavivši se marksizma, u Argentini je stekao doktorat iz fizike, a 1938. je radio u Laboratoriju Curie u Parizu i na MIT-u. U Parizu se kretao u krugovima nadrealističkih umjetnika te se počeo kolebati oko svojeg znanstveničkog poziva. Kao redovni profesor teorijske fizike zaposlio se na sveučilištu u Buenos Airesu, no početkom četrdesetih nakon duhovne krize napušta znanost čime izaziva zaprepaštenje u znanstvenim krugovima gdje je uživao veliki ugled, povlači se na osamljeni planinski ranč i posvećuje književnom radu. Kao pisca ga je proslavio Albert Camus koji je usmjerio pažnju ljudi na Sabata.

Iako cijenjen pisac, napisao je samo tri romana, te mnoštvo eseja (jedan dio svojih dijela je spalio). Romani mu se bave problemom ludila i mračnim stanjima uma kao što su nasilje, rodooskrvnuće, manija proganjanja, a kao najbolji primjer jest dio romana O junacima i grobovima koji se zove Izvještaj o slijepima. Lik Fernando, inkarnacija zla u svom paranoičnom umu zaključuje da svijetom tajno vladaju slijepci te ulazi u njihov svijet da se suoči s apsolutnim zlom. Taj je dio uznemirujuć, prepun fantastičnih metamorfoza i pripada vrhu svjetske književnosti. U sva se tri romana ponavlja metamorfoza u kojoj se junak pretvori u nekog monstruma (velika ptica ili šišmiš), ali samo on sebe vidi i osjeća kao čudovište dok ga poznanici vide kao i prije.

Osim ludila, Sabato se u svojim djelima bavi problemima egzistencijalističke filozofije kao što su nemogućnost komunikacije, spoznaja mučne stvarnosti. Između ostalog Sabato je politički angažiran pisac koji je u svojim romanima kritizirao vojnu diktaturu u Argentini te ga stoga nazivaju "anti Borgesom" jer Borges nije dopuštao nikakav utjecaj dnevne politike u svoja djela; iako dijele zajedničko zanimanje za metafiziku s tom razlikom što Borges traži ono nadsvjesno ili Boga, dok Sabato traži ono podsvjesno ili uzroke ludila. Sreli su se par puta i njihove su diskusije objavljene u knjizi. Sabato je bio predsjednik Nacionalnog odbora za nestale osobe koji je tragao za nestalim osbama tijekom vladavine vojne hunte u Argentini.



Najvise ga je cudila raznolikost bica koja mogu citati istu knjigu, kao da je ona mnostvo, bezbroj razlicitih knjiga; jedan jedini tekst, a dopusta bezbroj tumacenja, razlicitih, pa i oprecnih, o zivotu i o smrti, o smislu postojanja. Jer inace ne bi bilo shvatljivo kako to da privlaci nekog mladica koji misli na mogucnost da opljacka banku, i nekog uspesnog poslovnog coveka. "Boca u moru" rece sebi. Ali sa nejasnom porukom, koja se moze tumaciti na toliko nacina da bi se brodolomnik tesko mogao naci.

Ako Boga nema, sve je dozvoljeno.


Abadon, andjeo unistenja