Tamo u izlogu bilo je dvanaestak satova, dvanaestak razlicitih vremena i svako od njih s istom onom potvrdom i protivrecnom uverljivoscu koju je imao i moj sat, bez i jedne kazaljke uopste. Jedan drugome su poricali tacnost. Ja sam mogao da cujem svoj sat, kako kuca negde u mom dzepu, cak iako niko nije mogao da ga vidi, koji cak ne bi bio u stanju nista da kaze i kad bi ga neko mogao videti.
I tako rekoh sebi da kupim ovaj. Jer mi je otac kazao da je vreme umrtvljeno dokle god ga mrve tockici; i da se vreme vraca u zivot jedino kad sat stane. Kazaljke su bile izduzene, malo izvan vodoravnog polozaja pod blagim uglom, kao galeb koji se njise na vetru.
![](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEj8ki5W7XqoHB7DtvNBoTzQm6hwduuJLA8jDVsEphbkO_32Eya9_S05bm01OLUwIT_gaikLf8Pu-uBr80dlUanxolTQ3JoW1fQI8jRRCssxivbQjNVS2gcPpdqgLsK-_6gYOgYRbgXRnmGS/s400/Embattled_by_Ophelias_Overdose.jpg)
Vilijam Fokner, Buka i bes
No comments:
Post a Comment