Ricard Zimler, Tragom Ponoci

Ponekad pomislim da se nada po svojoj prirodi ne moze potpuno odvojiti od nas, postoji kao etar koji nas prozme u trenutku radjanja. Nedavno sam dosao do malo verovatnog zakljucka da nam priroda daruje ruke i noge, oci i usi kako bismo poput vernih slugu mogli da radimo za taj beskonacan oblik nade, koju kada mozemo, poput osetljive alhemije pretvoriti u opipljivu stvarnost dajuci joj oblicje i dejstvo.

Dok sam u starom krevetu svojih roditelja lezao sa zenom i novorodjenim detetom, prvi put sam shvatio kako zelim da se stopim sa njima. Kako sam zakljucio, ovo je jedna od velikih tajni naseg straha od smrti, jer ako umiranje znaci stapanje sa voljenim, na primer, sa jednom od kceri, to mi ne bi ni najmanje smetalo. Ipak to sto prestajemo da postojimo na ovaj nacin bez ovog sjedinjavanja sa dragim bicem za koga nas veze ljubav, uvek mi je delovalo uzasno nepravedno.

...tajne nisu kao smrtnici - one mogu biti opasne i posle dvadeset, pedeset cak i sto godina.

Ponoc mi je jednom pricao da je pun mesec zenskog roda. Kad ga noc presece i postane polu mesec, onda je muskog. Tad se naziva nui ma ze, sto znaci " mali novi mesec". Muskog roda su i gusti oblaci koji nam se obracaju gromovima i na zemlju bacaju grad i munje. Nezni sivi oblaci, koji hrane zemlju razdraganim kisama, zenskog su roda.

Ricard Zimler, Tragom Ponoci