Friday, January 29, 2010

Karlos Ruis Safon, Senka vetra

...Svaka knjiga,svaki svezak koji vidis, ima dusu. Dusu onoga ko ju je napisao, i dusu onih koji su je procitali i ziveli sa njom. Svaki put kada neka knjiga promeni vlasnika, svaki put kada neko klizi pogledom po njenim stranicama, njen duh raste i jaca.

Jednom sam prilikom u knjizari moga oca cuo stalnu musteriju kako kaze da malo stvari tako obelezi citaoca kao prva knjiga koja zaista nadje sebi put do njegovog srca. One prve slike odjek reci za koje verujemo da smo ih ostavili za sobom, prate nas celog zivota i vajaju palatu u nasem pamcenju kojoj cemo se pre ili kasnije - nije vazno koliko knjiga procitamo, koliko svetova otkrijemo, koliko naucimo ili zaboravimo - vratiti.

Dok sam prelazio tunele i tunele knjiga u pomrcini, nisam mogao da se otmem nekom osecanju tuge i klonulosti koji me skoli. Nisam mogao da ne mislim da ce, ako sam ja iz puke slucajnosti otkio jedan univerzum u samo jednoj nepoznatoj knjizi sred beskraja tog nekropolisa, desetine hiljada drugih ostati neistrazeni, zaboravljeni zauvek. Osetih se okruzen milionima napustenih stranica, univerzuma i dusama bez gospodara, koje su se utapale u okean mraka dok je svet koji je treperio izvan ovih zidova gubio pamcenje i ne peimecujuci nizanje dana, osecajuci se sve mudrijim sto je vise zaboravljao.

Karlos Ruis Safon, Senka vetra

Trinity koledž, Dablin

No comments:

Post a Comment