Sunday, November 22, 2009

Silvija Plat, Rani odlazak, Ti si, Obešeni


Obešeni

Ščepao me za koren kose bog neki.
Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka.

Ko gušterov kapak škljocnuše s vidika noći:
Svet šturih belih dana u duplji bez senika.

Grabljiva dosada za ovo me drvo pribi.
Da je on na mom mestu, isto učinio bi.




Ti si


Na klovna nalik, najsrećniji na svojim rukama,
stopala do zvezda i mesečeva lobanja,
sa škrgama k'o riba. Zdrav razum
zgrčenih palčeva na način dodoa.
Smotan u tebi poput kotura,
lovi svoju tamu k'o što sove rade.
Mutav k'o repa od četvrtog
jula do Dana svih budala,
o, ti visokonarastajući, moj hlepčiću.

Mutan k'o magla i iščekivan k'o pošta.
Dalja od Australije.
Atlas svinutih ledja, naš putujući račić.
Umotan k'o pupoljak a kod kuće
k'o sladjica u vrču salamure.
Vrša puta jegulja, bockavih.
Skakutav k'o meksički grah.
Ispravan k'o dobro izveden zbir.
Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom.

Rani odlazak


Gospo, soba vam je prepuna cvijeća.
Sjećat ću se toga kad me izbacite,
Mene što sjedim ovdje i dosađujem se kao leopard
U vašoj prašumi svjetiljaka od vinskih boca,
Baršunastih jastučića boje krvavice
I bijelih porculanskih riba poletuša iz Italije.
Zaboravljam vas, slušajući kako rezano cvijeće
Pijucka tekućine iz odabranih lončića,
Zemljanih vrčeva i krunidbenih pehara
Poput ponedjeljnih pijanica. Mliječne bobe,
Mjesni skup odličnika, klanjaju se
Svojim štovateljima u ploči stola:
Gomili očnih jabučica što gore gledaju.
Jesu li ono latice ili listovi s kojima ste ih združili –
Oni zelenilom isprugani ovali srebrnog tkanja?
Te crvene pelargonije poznajem.
Prijatelji, prijatelji. Vonjaju na pazuha
I zamršene jesenje bolesti,
Mošune poput ljubavničke postelje sljedećeg jutra.
Nosnice mi bride od nostalgije.
Močvare kane: nošnja njihove nošnje.
Nožnim prstima dodiruju ustajalu vodu kao magla gustu.

Ruže u čovjekolikom krčagu
Ispustile su dušu prošle noći. Krajnji čas.
Žuti im steznici bijahu spremni da se rascijepe.
Hrkali ste, a ja čuh kako se latice odriješuju,
Bubnjajući i kuckajući poput nervoznih prstiju.
Trebali ste ih baciti prije no što pomrijehu.
Svijetanje otkri komodu
Uneređenu kineskim rukama. Sad u me pilje
Krizanteme velike kao
Holofernova glava, uronjene u isti
Grimiz kao ova zdepasta sofa.
U zrcalu ih podupiru njihove dvojnice.
Slušajte: vaši podstanari miševi
Štropoću paketićima krekera. Glatko brašno
Prigušuje im ptičje nožice, a oni zvižduću od radosti.
A vi i dalje kunjate, nosom prema zidu.
Ova mi rosulja pristaje poput sumornog ovoja.
Kako stigosmo u vaše potkrovlje?
Pružili ste mi džin u stklenoj vazi za pupoljke.
Zaspasmo kao kamenje. Gospo, što to činim
S plućima punim prašine i jezikom od drveta,
Do koljena u studeni, pod samim cvijećem?




Silvija Plat

No comments:

Post a Comment