Rainer Maria Rilke

The_Wind_by_babyinblue

Isunjao sam se iz tvoga stana
I dok hodam kisnim ulicama cini mi se
Da svaki prolaznik koga sretnem
U mom blistavom pogledu vidi
Moju presrecnu, spasenu dusu.

Posto-poto hocu da usput
Sakrijem od sveta svoju radost;
Odnosim je zurno kuci
I zatvaram u dubinu noci
Kao zlatni kovceg.

A onda iznosim na svetlost dana
Komad po komad skrivenog blaga
I ne znam kud pre da gledam;
Jer je svaki kutak moje sobe
Pretrpan zlatom.

To je bezgranicno bogatstvo
Kakvo noc nikada nije videla
Niti rosa okupala;
Vise ga ima nego sto je ikada
Ijedna mlada dobila ljubavi.

To su bogate dijademe
Sa zvezdama mesto dragog kamenja.
Niko to ne zna. Ja sam, o draga moja,
Kao kralj medju tim bogatstvom
I znam ko je moja kraljica.

Rainer Maria Rilke, 
Rilikeovo pismo upuceno Lu Andreas-Salome Minhen juni 1897

Zak Prever, Pater Nostri

Buttercups_and_Books_by_pinkparis1233

Pater Nostri

Oče naš na nebesi
Ostani gde jesi
A mi ćemo ostati na zemlji
Koja je nekad baš lepa
Sa tajnama Njujorka
Sa tajnama Pariza
Koje nisu ništa gore od tajni Svetog Trojstva
Sa onim malim kanalom Urk
Sa velikim Kineskim zidom
Sa rečicom Morle
Sa mentol bombonama
Sa Velikim ili Tihim okeanom
I sa ona dva bazena u Tiljerijama
Sa dobrom i nevaljalom decom
Sa drugih trista čuda
Koja su tu
Tek tako
Razbacana
Svakom nadohvat
Što se i sama nekad čude što su tolika čuda
Pa se prosto kriju
K'o gola lepotica što ne sme da se pokaže
Sa nepreglednim legijama
Nedaća sveta
Sa legionarima
Sa mučiteljima
Sa šefovima ovoga sveta
Sa šefovima i njihovim blefovima
Sa godišnjim dobima
Sa godinama
Sa divnim devojkama i matorim budalama
Sa sirotinjom koja je hrana topovima. 

Zak Prever

Sinoc u nekoj seriji koju sam gledala  je pomenuta ova pesma i danas sam je pronasla kod moje koleginice i imenjakinje Sanje na njenom blogu Odlomci i citati pa je prenosim odatle.

Dz. R. R. Tolkin, Luthien and Beren

Luthien___The_watcher_by_eaneli.

Pesma Rastanka u pohvalu Lutijeni i svetlosti nebesa – Beren

Nebo na severu zbogom, zbogom zemljo mila,

blaženi ste navek, jer je ovde spila

i korakom gipkim svoga vita tela

trčala je ispod Sunca i Meseca

Lutijena Tinuvijela,

lepša no što mogu reći smrtna deca.

I kad celi svet u propast bude bačen,

rastočen, razvrgnut i unatrag vraćen,

poništen, gurnut u ambis stari –

zalud neće biti, i ništa ne mari

što nestaće suton, zora, voda, stena –

jer jednom na svetu življaše Lutijena.

Song of Beren and Lúthien

The leaves were long, the grass was green,
The hemlock-umbels tall and fair,
And in the glade a light was seen
Of stars in shadow shimmering.
Tinúviel was dancing there
To music of a pipe unseen,
And light of stars was in her hair,
And in her raiment glimmering.

There Beren came from mountains cold,
And lost he wandered under leaves,
And where the Elven-river rolled
He walked alone and sorrowing.
He peered between the hemlock-leaves
And saw in wonder flowers of gold
Upon her mantle and her sleeves,
And her hair like shadow following.

Enchantment healed his weary feet
That over hills were doomed to roam;
And forth he hastened, strong and fleet,
And grasped at moonbeams glistening.
Through woven woods in Elvenhome
She lightly fled on dancing feet,
And left him lonely still to roam
In the silent forest listening.

He heard there oft the flying sound
Of feet as light as linden-leaves,
Or music welling underground,
In hidden hollows quavering.
Now withered lay the hemlock-sheaves,
And one by one with sighing sound
Whispering fell the beachen leaves
In the wintry woodland wavering.

He sought her ever, wandering far
Where leaves of years were thickly strewn,
By light of moon and ray of star
In frosty heavens shivering.
Her mantle glinted in the moon,
As on a hill-top high and far
She danced, and at her feet was strewn
A mist of silver quivering.

When winter passed, she came again,
And her song released the sudden spring,
Like rising lark, and falling rain,
And melting water bubbling.
He saw the elven-flowers spring
About her feet, and healed again
He longed by her to dance and sing
Upon the grass untroubling.

Again she fled, but swift he came.
Tinúviel! Tinúviel!
He called her by her elvish name;
And there she halted listening.
One moment stood she, and a spell
His voice laid on her: Beren came,
And doom fell on Tinúviel
That in his arms lay glistening.

As Beren looked into her eyes
Within the shadows of her hair,
The trembling starlight of the skies
He saw there mirrored shimmering.
Tinúviel the elven-fair,
Immortal maiden elven-wise,
About him cast her shadowy hair
And arms like silver glimmering.

Long was the way that fate them bore,
O'er stony mountains cold and grey,
Through halls of ireon and darkling door,
And woods of nightshade morrowless.
The Sundering Seas between them lay,
And yet at last they met once more,
And long ago they passed away
In the forest singing sorrowless.

Luthien_and_Beren_by_TolmanCotton

Dzon Ronald Ruel Tolkin

Leonard Cohen

Šta ja radim ovde

Ne znam da li je svet lagao
Ja sam lagao
Ne znam da li se svet urotio protiv ljubavi
Ja sam se urotio protiv ljubavi
Atmosfera mučenja nije uteha
Ja sam mučio
Čak i bez oblaka nuklearne eksplozije
Ja bih i dalje mrzeo

Slušaj
Činio bih iste stvari
Čak i kada ne bi bilo smrti
Ne bih se držao kao pijanica
pod hladnim šljiskama činjenica
Ja odbijam sveopšti alibi

Kao prazna telefonska govornica kraj koje se
noću prođe
i koja se zapamti
kao ogledala u predvorju bioskopske dvorane
u kojima se ogleda samo pri izlasku
kao nimfomanka koja vezuje hiljade
u čudnovato bratstvo
Ja čekam
svakog od vas ponaosob da se ispovedite.

Za Merien

Tako je jednostavno
buditi se kraj tvojih ušiju
i brojati bisere
sa moje obe ruke

To me vraća školskim tablama
i trčanju sa Džejn
na trke pasa

To čini tako lakim
da se vlada ovom zemljom
Već sam smislio i zakone
Radiću naporno preko celog dana
U Parlamentu

Zato hajmo u krevet
odmah posle večere
Hajde da spavamo i da se budimo
cele noći

Pablo Neruda, Nocas bih mogao napisati stihove

Nocas bih mogao napisati stihove

 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.«
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.
lako je to poslednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.











Svidjas mi se kada cutis...

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

Pablo Neruda

                                                               Coercion__by_bjorke

Rajmond Karver, Jasenovi

Jasenovi

Zamisli mladog coveka, samog, bez ikoga.

Par kisnih kapi na staklu je trenutak

kad pocinje da piskara.

Ziveo je u podrumu gde su mu misevi pravili drustvo.

Voleo sam njegovu srcanost.

Par vrata dalje neko je

pustao Segovijine ploce citav dan.

Nikad ne napusta sobu, i niko ga ne krivi zbog toga.

Tokom noci je mogao cuti 

mladicevu pisacu masinu, i osecao bi sigurnost.

Knjizevnost i muzika.

Svako sanja spanskog konjanika i dvorista.

Svecanu povorku. Ceremoniju, i

sjaj.

Jasenovo drvo. 

Dani kise i poplava.

Lisce konacno utuceno u tlo.

U mom srcu, komad zemlje

osvetljen olujom.

Pesma koju nisam napisao

Evo pesme koju sam zeleo da napisem 

ranije, ali nisam

jer cuh kako se meskoljis.

Mislio sam ponovo na ono jutro u Cirihu.

Kako se probudismo pre suncevog izlaska.

Dezorjentisani za trenutak. Ali izadjosmo

na balkon  koji gleda dole na reku, i stari deo grada.

I jednostavno stajasmo, bez reci.

Nagi. Posmatrajuci radjanje dana.

Tako smo ushiceni i srecni. Kao da smo stavljeni

tamo u taj cas.

Rajmond Karver

S engleskog preveo Ivica Petrovic, Qvorum -
casopis za knjizevnost

Hulio Kortasar, Pet pesama za Kris

PET PESAMA ZA KRIS

1.
Već znatno iza mezzo
camin di nostra vita
ukazuje se teritorija ljubavi
jedan, pre mentalni, negoli hemijski, lavirint
gde moguće je
biti lagano srećom ispunjen
i bez niti ili konca rastrojene Arijadne
bez pene bez čaršava bez butina.
Sve se odvija u sklopu odraza smiraja dana
tvoja kosa tvoj miris tvoja pljuvačka.
I tamo te sa druge strane činim svojom
dok se ti sa svojom prijateljicom
igraš noćnih igara.

2.
U stvari mnogo i ne marim
što će tvoje dojke zaspati
na plavoj simetriji drugih dojki.
Ja bih ih samo prignječio
golicanjem svog dodira
pa bi se ti nasmejala upravo
kad treba iako je potrebno bilo i za očekivati
da samo zajecaš.

3.
Odlično znam šta dobijaš
kad se izgubiš u zadovoljstvu.
Jer je to tačno ono
što bih i sam osetio.

4.
(Tačna ispravka: to što smo se na kraju dana sreli na šetalištu.)

5.
(Voleo bih da poveruješ
da je ovo smešna igra
nadoknada
kojom sebe tešim zbog udaljenosti.
Nastavi onda da plešeš
na ogledalu drugog tela
pošto si se meni
tek
ovlaš
nasmešila.)

Hulio Kortasar

Ezen Jonesko

UMORNI ČOVEK

Neko je otkidao od njega
Pomalo.

Ostavio ga obezbojenog
I potresenog.

U čudu se tražio
Ali, nije se ponovo našao.

Iz njega je narastalo zlo
Sve dok ga nije obavilo.

Umorni čovek
Prepustio se sudbini.



ZEMLJA OD KARTONA I VATE

U toj zemlji ne razlikuje se kamen
Od ptice ili duše:
Od vate su i od kartona.

Ko želi nek izvadi dušu
I stavi je sa strane
I nek je posmatra kao strano biće:
Video sam duhove drveća, ptica, ljudi.

Ljudi–lutke pevaju nemu molitvu:
Njihov Gospod Bog nosi belu bradu.
Ljudi–lutke i duše od vate!
Osmesi od testa!
Drveće od gume!
Oči nevine i oštre.

Boje su blede, ne vrište.
Prostor od dva kubna metra.
Vatra je crvena marama, u ruku da je uzmeš.
Ovu zemlju po kartonu našvrljalo je dete.
Dete sanja: ne budi ga.

Ezen Jonesko

Leonard Cohen, Posedujuci sve

Zapleteni

Kad smo zapleteni u ljubavi
Jesam li ja taj kome sapces
Ili je to neko drugi

Kad smo isprepleteni u snu
Je li to moja noga koju osecas nasuprot svojoj
Ili je to noga Paula Newmana

Kad ovako micem ocima
Da li te to nagoni da mislis na Marlona Branda

Kad smo spetljani srecuci druge ljude
Jesam li ja taj koga predstavljas
Ili je to Warren Beatty

Kada stojim tijelom okrenut u jednom smjeru
I glavom u drugom
Mislis li na Micka Jaggera

Kad bi mi samo mogla dati neke naznake
Bio bih takav kakvog bi me htjela imati

Sem Separd

Posedujuci sve

Zbog tebe kazem da cu slaviti mesec,
odrediti boju reke,
naci nove reci za agoniju
i ekstazu galebova.

Posto si blizu
sve sto ljudi cine, posmatraju
ili sade jeste blizu, jeste moje:
galebovi koji lagano leprsaju, tiho pevaju
na kopljima vetra;
gvozdena kapija iznad reke;
most koji izmedju kamenih prstiju nosi
njenu hladnu sjajnu bisernu ogrlicu.

Grane drveca sa obale,
kao drhtave linije reka na geografskim kartama
dozivaju mesec za saveznika
da bi on opravdao njihove zestoke odlaske
sa crnog neba,
ali nista se ne odaziva.
Grane jedino daju zvuk
brzini vetra.

Sa tvojim telom i tvojim glasom
ti si govorila u ime svih,
ja vise nisam stranac,
poistovetila si me
sa korenom i galebom i kamenom,
a posto spavam toliko blizu tebe
ne mogu se grliti
niti nasamo voleti s njima.

Ti se bojis da cu te napustiti.
Necu te ostaviti.
Jedino stranci putuju.
Posedujuci sve,
ja nemam kud da odem.

Leonard Cohen

Francesko Petrarka

LXXXVIII


Smrt ne moze slatko lice gorkim cinit,
al od slatka lica smrt slatka bit moze,
ona koja dobrom sve mi misli proze
vodjom moze biti, mrtvim me ucinit.

A onoj sto znase svojom nogom strti
tartarska vrata, koja krivi svoje
na stedjase, jaca smrcu hitije moje;
drag mi tvoj dolazak, dakle dodji, smrti!

I ne kasni jer je tvoje vreme doslo,
a da i nije, smrcu nje bi bilo,
jer bavljenje njeno na zemlji je proslo.

Otkad ona podje ja ne zivim vise,
gde je ona bila meni bese milo,
koraci se moji sa njenim ustavise.

Francesko Petrarka

Ted Hjuz, Loza, Teologija

Adam_and_Eva_by_Everything_Nikon

Loza

U početku beše Krik
koji Krv stvori
koji Oko stvori
koji Strah stvori
koji Krilo stvori
koji Kost stvori
koji Granit stvori
koji Ljubičicu stvori
koji Gitaru stvori
koji Patnju stvori
koji Adama stvori
koji Mariju stvori
koji Boga stvori
koji Ništa stvori
koji Nikad stvori
Nikad Nikad Nikad
koji Vranu stvori
što vapi za krvlju
larvama i ljuskama
bilo čim
trepereći krilima bez perja
u prljavštini gnezda.

Teologija
 

Ne, nije zmija
Jabukom zavela Evu
Neko je tu
Pobrkao lončiće.

Adam je pojeo jabuku.
Eva je pojela Adama.
Zmija je pojela Evu.
Ovo je mračna utroba.

A zmija, dotle,
Sita drema u Raju -
Isceri se kad čuje
Da Bog svadljivo zove.

Ted Hjuz,
muz Silvije Plat

Silvija Plat, Rani odlazak, Ti si, Obešeni

Obešeni

Ščepao me za koren kose bog neki.
Cvrčah mu u plavim voltima poput proroka pustinjaka.

Ko gušterov kapak škljocnuše s vidika noći:
Svet šturih belih dana u duplji bez senika.

Grabljiva dosada za ovo me drvo pribi.
Da je on na mom mestu, isto učinio bi.




Ti si


Na klovna nalik, najsrećniji na svojim rukama,
stopala do zvezda i mesečeva lobanja,
sa škrgama k'o riba. Zdrav razum
zgrčenih palčeva na način dodoa.
Smotan u tebi poput kotura,
lovi svoju tamu k'o što sove rade.
Mutav k'o repa od četvrtog
jula do Dana svih budala,
o, ti visokonarastajući, moj hlepčiću.

Mutan k'o magla i iščekivan k'o pošta.
Dalja od Australije.
Atlas svinutih ledja, naš putujući račić.
Umotan k'o pupoljak a kod kuće
k'o sladjica u vrču salamure.
Vrša puta jegulja, bockavih.
Skakutav k'o meksički grah.
Ispravan k'o dobro izveden zbir.
Čist dosije, s tvojim sopstvenim likom.

Rani odlazak


Gospo, soba vam je prepuna cvijeća.
Sjećat ću se toga kad me izbacite,
Mene što sjedim ovdje i dosađujem se kao leopard
U vašoj prašumi svjetiljaka od vinskih boca,
Baršunastih jastučića boje krvavice
I bijelih porculanskih riba poletuša iz Italije.
Zaboravljam vas, slušajući kako rezano cvijeće
Pijucka tekućine iz odabranih lončića,
Zemljanih vrčeva i krunidbenih pehara
Poput ponedjeljnih pijanica. Mliječne bobe,
Mjesni skup odličnika, klanjaju se
Svojim štovateljima u ploči stola:
Gomili očnih jabučica što gore gledaju.
Jesu li ono latice ili listovi s kojima ste ih združili –
Oni zelenilom isprugani ovali srebrnog tkanja?
Te crvene pelargonije poznajem.
Prijatelji, prijatelji. Vonjaju na pazuha
I zamršene jesenje bolesti,
Mošune poput ljubavničke postelje sljedećeg jutra.
Nosnice mi bride od nostalgije.
Močvare kane: nošnja njihove nošnje.
Nožnim prstima dodiruju ustajalu vodu kao magla gustu.

Ruže u čovjekolikom krčagu
Ispustile su dušu prošle noći. Krajnji čas.
Žuti im steznici bijahu spremni da se rascijepe.
Hrkali ste, a ja čuh kako se latice odriješuju,
Bubnjajući i kuckajući poput nervoznih prstiju.
Trebali ste ih baciti prije no što pomrijehu.
Svijetanje otkri komodu
Uneređenu kineskim rukama. Sad u me pilje
Krizanteme velike kao
Holofernova glava, uronjene u isti
Grimiz kao ova zdepasta sofa.
U zrcalu ih podupiru njihove dvojnice.
Slušajte: vaši podstanari miševi
Štropoću paketićima krekera. Glatko brašno
Prigušuje im ptičje nožice, a oni zvižduću od radosti.
A vi i dalje kunjate, nosom prema zidu.
Ova mi rosulja pristaje poput sumornog ovoja.
Kako stigosmo u vaše potkrovlje?
Pružili ste mi džin u stklenoj vazi za pupoljke.
Zaspasmo kao kamenje. Gospo, što to činim
S plućima punim prašine i jezikom od drveta,
Do koljena u studeni, pod samim cvijećem?




Silvija Plat

Sam Shepard, Posmatrajuci uspavanu ljubavnicu

Posmatrajuci uspavanu ljubavnicu

Budim se
Ali samo
Napola

Izgledas kao moje djete
Disi
Bespomocna spavacice
Uplasena svojim snovima
Cijepanjem sna

Disem s tobom
Disi isto tako
Pogledaj kako je to biti ti
Dok spavas

Osjecam se poput detektiva
Koji uhodi
Tvoje uspavano tijelo

Nisam daleko od sna
Tvoj san se mijenja
Usne ti se pomicu

Govore mi
Rijecima koje nikada nisam cuo

Zatim dolazi ceznja
Koju ne razumijem

Jer izgleda kao da je osjecam prema tebi
Ali ti si ovdje
Sroga ne razumijem
Cemu ova ceznja

Grlim te u snu
Moja ruka se pomice zajedno sa tvojim disanjem
S njime se dize i pada

Za trenutak pomisljam na ubijanje
Miran
Ukocen

Ceznja me zbunjuje
Zelim tvoje snove u sebi
Zelim potisnuti tvoje snove
U sebe

Cim se svijetlo probije
I noc se pretvoti u dan
Zelim znati da cu umrijeti prije tebe
Zelim znati da cu umrijeti prije tebe
Vise nismo ljubavnici


Sam Shepard

Zak Prever, Adrijen

Adrijen


Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Grudva snega
koju si bacio na mene
u Šamoniju
prošle zime
sačuvala sam je
Eno je na kaminu
pokraj svadbenog venca
moje pokojne majke
koju je ubio
moj pokojni otac
što je giljotiniran
jednog tužnog zimskog jutra
ili proletnjeg ...
Grešila sam priznajem
znala sam ostati
duge godine
ne vraćajući se
kući
Ali nikada ti nisam rekla
da je to zato što sam bila u zatvoru
grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
I Vrbova grana
tvoj mali foksterijer
koji je crk'o prošle nedelje
sačuvala sam ga!
Eno ga u frižideru
i ponekad kad otvorim vrata
da uzmem pivo
ugledam jadnu životinju
i to me strašno rastuži!
A ipak to sam ja uradila
jedne večeri da skratim vreme
dok sam te čekala ...
Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
Sa vrha kule Sen-Žak
bacila sam se
prekjuče
zbog tebe sam se
ubila
Juče su me zakopali
u jedno divno groblje
i mislila sam na tebe
i večeras sam se vratila
u sobu
po kojoj si se šetao go
u vreme dok sam još bila živa
i čekala te

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!
U redu grešila sam
duge godine nisam se vraćala kući
ali sam ti uvek krila
da je to zato što sam bila u zatvoru!
Grešila sam priznajem
često sam tukla psa
ali sam te volela!

Adrijene nemoj da se duriš!
Vrati se!


Zak Prever

Leonard Cohen, Divni gubitnici

Umirem
jer ti nisi
umrla za mene
a svijet
te još uvijek voli

Pišem ovo jer znam
da su tvoji poljupci
rodjeni slijepi
za pjesme koje te dodiruju

Ne želim cilj
u tvom životu
želim da budem izgubljen medju
tvojim mislima
onako kao kada slušaš New York
dok toneš u san.

Što je svetac?
Što je svetac? Svetac je onaj ko je dosegnuo daleku ljudsku mogućnost. Nije moguće reći što ta mogućnost jeste. Mislim da ima neke veze s ljubavnom energijom. Posljedica susreta s tom energijom je izvedba neke vrste ravnoteže u haosu postojanja. Svetac ne razrješava taj haos; kad bi bilo tako, svijet bi se već odavno promijenio. Mislim da svetac ne razrješava taj haos čak ni za sama sebe jer postoji nešto oholo i ratoborno u ideji čovjeka koji uspostavlja red u svemiru. Ta je vrsta ravnoteže njegova slava. On svladava nanose kao odbjegla skija. Njegova je putanja milovanje brijega. Njegov je trag sniježni crtež u trenutku licnog sklada s vjetrom i stijenom. Nešto u njemu tako voli svijet da se podaje zakonima gravitacije i slučaja. Daleko od toga da leti s anđelima, on preciznošću seizmografske igle iscrtava stanje čvrstog krvavog krajolika. Njegova je kuća opasna i konačna, ali on je kod kuće u svijetu. On može voljeti obličja ljudskih bića, istančana i izopačena obličja srca. Dobro je među nama imati takve ljude, takva uravnotežujuća čudovišta ljubavi.

Divni gubitnici, 1966

Leonard Cohen

R.I.P.

Iznenadila me danas vest o smrti jedne izuzetne osobe.....Imala sam tu cast da je upoznam makar samo u ovom virtuelnom svetu..... Pocivaj u miru Urbana Stonogo... Iz njenih skorasnjih postova:

Pod Krkom

Ležim pod jarbolom belim.
I plovim po zrcalu srebrnom
beskrajnom.

Predamnom na otoku tamnom i crnom,
sa jednim manastirom neveselim,
kao tajnom.

I mislim: i da ga ima tamo gore,
ako me vidi pod jedrom sanog,
u kom se zraci plode.

More, i ja ostajem tužan
ipak svake zore.
I ostavlja me zagledanog
u bezdane vode.


Blagovesti

LJubav što beše nije više.
Sudba mi bludi po nebu ovih dana,
blaga i mirna, kišom oprana,
kao ruka nekad po telu dragana.

Nad zemljom više ne miriše krin,
u proleću, oštar, bludan, ženski.
Rascvetane voćke stiskam na rebra,
kroz vazduh blagoveštenski.

Nestaje noć,
puna žalosti i bolnog razvrata,
a ja ostajem u vedrom vidiku,
modrim vodama, i rujnim šumama,
kao sen trske, lišća, rosnog vlata.


Milos Crnjanski

IZMIŠLJAM SVET

Izmišljam svet, drugo izdanje,
drugo, dopunjeno izdanje,
idiotima za smeh,
melanholicima za plakanje,
ćelavima za češalj,
psima za čizme.

Evo i poglavlja:
Govor Životinja i Bilja,
a uz svaku vrstu
odgovarajući rečnik.
Čak obično dobar dan
pomenuto uz ribu,
tebe, ribu i sve ostale
okrepiće u životu.

Ta odavno slućena,
improvitzacija šume
iznenada na javi reči ispoljena!
Ta epika sova!
Ti aforizmi ježa
sastavljani dok
smo uvereni,
da samo lenčari i leškari!
Vreme (drugo poglavlje)
ima prava na mešanje
u sve, u dobro i zlo.
Ipak - onaj što planine drobi,
okeane pomera i
prisustvuje kruženju zvezda,
ni najmanju vlast neće imati
nad ljubavnicima, jer su suviše nagi,
suviše zagrljeni, nakostrešene
duše, kao vrabac na ramenu.

Starost je samo pouka
u životu bandita.
Ah, dakle, svi su mladi!
Patnja (treće poglavlje)
ne vređa telo.
Smrt,
dolazi dok spavaš.

I sanjaćeš,
da je disanje krajnje izlišno,
dar je tišina bez daha,
a muzika dobra,
majušan si kao iskra
i gasneš u taktu.

Samo takva je smrt. Veći bol
osećaš držeći ružu u ruci
i veći užas
videći da je latica pala na zemlju.

Samo takav je svet. Samo tako
se živi. I samo tako umire.
Sve ostalo - je kao Bah
na trenutak sviran
na pili.


Vislava Šimborska

Derek Volkot, Posle ljubavi

Ljubav posle ljubavi


Doći će čas
kad ćeš, s ushićenjem,
pozdraviti sebe
na vlastitim vratima, u vlastitom ogledalu,
i jedno ćete drugom poželeti dobrodošlicu kroz osmeh,
i reći: sedi ovde, jedi.
Opet ćeš voleti neznanog koji je nekad bio ti.
Pruži vina. Pruži hleba. Vrati srce
njemu samom, neznancu koji te je voleo
čitavog života, koji je ostajao zanemaren
zbog drugih, koji te zna u dušu.
Skini s police ljubavna pisma,
fotografije, očajničke poruke,
strgni sopstveni odraz s ogledala.
Sedi. Pogosti se svojim životom.


Derek Volkot

Sam Shepard, Ubijanje

Ubijanje


Bilo je to u trenu
Kad smo se pogledali
Kad smo promatrali jedno drugo
Da sam te ubio

Gledao sam te kako tamo lezis
Neoplakana


Nisi znala
Nisam rekao da sam te vidio mrtvu

Vidio sam kako razmisljas o necem drugom
Nisi mogla vidjeti
Sto sam ti ucinio

Ubijanje



Bilo je to onog trena kad smo bili zajedno
Da se ubojstvo dogodilo
Bez ikakvog oruzja
Dogodilo se
Izmedju dva trenutka
U nikoje vrijeme



Bilo je to u trenu
Izmedju dvije misli
Kada se bez ikakvog oruzja
Ubistvo zbilo

Nisam bio siguran tko je od nas dvoje bio ubijen.


Sam Shepard

Suntaro Takinava, Kutija, opet

Kutija, opet

Da sam kutija,
sa cvrsto zatvorenim poklopcem,
krila bih se u ormaru.

U sebe bih zatvorila svoje srce.
Uspomene koje bih rado izbrisala
nikako ne mogu da zaboravim.

U njoj bi bilo mracno,
ali i sa malo svetlosti:
kutija bi tiho disala:

u njoj bi bili osuseni pupak,
moja baka koja je bila dobra
i dugu iz onog dana.

Da sam kutija,
pevala bih u ornaru.
Tihim glasom bez sluha.


Suntaro Takinava