Showing posts with label Zan d' Ormeson. Show all posts
Showing posts with label Zan d' Ormeson. Show all posts

Monday, October 19, 2009

Zan d' Ormeson, Prica Jevrejina lutalice


Shvatate li da sve propada, da se kamenje obrusava? Shvatate li da je uspomena vezana za nesto prolazno osudjena na propast? Shvatatate li das postoji nesto jace od zivota: smrt? Nesto jace od reci: tisina? Nesto jace od postojanja: ne postojanje? Ako zelite da se u svim sledecimvekovima, buducim pokoljenjima ocuva secanje na Alarina, predajte smrt smrti, tisinu tisini, postojanje ne postojanju. Kralj Alarih mora pocivati jedino u uduhu ljudi koji se nizu, kroz vreme, u masti koja se uvek ponovo radja iz sopstvenog pepela, i uspomeni na uspomenu.


Cinilo se pisao je da u sebi nosi uspomene, gorcinu i tajne mnogo strasnije od svih porazavajucih otkrica isteklih iz pera Bendzamina Konstana. Te tajne, ta gorcina, sve bolne uspomene, nagnale su skoro cetvrt veka njeno telo, a onda i duh, da trci po svetu. Ja sam trcao, bezao, hodao zajedno sa njom.

Mogu da zamislim vas dvoje- rekla je Marija, kako bezite od oluje. Vetar vam se zavlaci pod odecu. Geomovi udaraju. Prizor je jeziv. Stitite je svojim telom, aona se oslanja na vas, kao na nemackim gravirama iz doba renesanse.

To je skika svih vremena- rekao je Simon i svih zemalja. Natalija je morala da saceka pocetak vladavine Luja Filipa kako bi se najzad oslobodila uzasa ovog zivota. A ja, ja nosim u sebi mnogo vise uspomena, gorcine, tajni, moji su okovi tezi. I moracu da hodam do kraja.
- Do kraja?
- Do kraja- rekao je Simon- Do kraja istorije.

Zan d' Ormeson,  Prica Jevrejina lutalice

Wednesday, September 2, 2009

Zan d' Ormeson, Prica Jevrejina lutalice

Elefants in Sunset by Dionys Moser



...Secaju se, da, da, secaju se... Ali secanje je samo vrsta mastanja oslonjenog na stvarnost i ogranicenog istorijom. Svako stvara sopstvenu istoriju, svako izmislja sopstvenu stvarnost. Dobro znate da cezara i Augusta ima onoliko koliko ima istoricara, da Francuska revolucija nija ista sa svakog gledista i da Karlo Veliki nije imao bradu. Najteze je oziveti proslost, njen jedinstven miris, izgled, njene tajne. Tesko nam je da se setimo onog sto nam govore knjige, iskopine, tradicija, hronike, memoari ocevidaca koji su takodje subjektivni. Mi izmisljamo svoju proslost.


Vreme se sastoji od dve gromade koje se podozrivo merkaju: proslosti i buducnosti. Izmedju njihmajusno, ukljesteno, nervozno, drhtavo, kao nekakav zele ili patispanj, stoji nesto sto neprestano nestaje: sadasnjost.
Sasvim je jasno da sadasnjost ne postoji. Sadasnjost je granica, asimptota, mit. Ona postoji samo kao namera, kao uspomena. Ona je potpuno odsutna. Samo sto izgovorite sadasnjost, hitronoga sadasnjost vec je proslost. Sadasnjost je samo pena, ona opsiva talas proslosti koji poreplavljuje buducnost. Jedan od omiljenih Borhesovih pesnika negde je napisao:
Trenutak u kome govorim vec je daleko od mene.



Zan d' Ormeson,  Prica Jevrejina lutalice