Wednesday, June 2, 2010

Pablo Neruda, Nocas bih mogao napisati stihove

Nocas bih mogao napisati stihove

 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: »Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.«
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.
lako je to poslednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.











Svidjas mi se kada cutis...

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

Pablo Neruda


                                                               Coercion__by_bjorke

No comments:

Post a Comment